Neobična umjetnička suradnja u Nigdjezemskoj: Autorice spojile crtež, tkaninu, pokret i video

Koliko često razmišljamo o dodiru, zagrljaju i ljudskoj potrebi za bliskošću? Upravo su ta pitanja bila u središtu izložbe »Kadriranje«, kojom su se u prostoru Menze u Nigdjezemskoj predstavile akademska slikarica Alba Miočev i plesačica i koreografkinja Nataša Kustura. Spajajući crtež, tkaninu, pokret i video, dvije su autorice istraživale različite načine povezivanja, ali i mogućnosti koje nastaju susretom različitih umjetničkih disciplina.

Zagrljaj kao polazište

Kako je ispričala Miočev za naš list, polazište je bila jednostavna, ali univerzalna tema – povezivanje. Stabla koja se približavaju i razdvajaju, pokreti ruku koji oponašaju zagrljaj i dodir te crteži na tkanini čine vizualni svijet ove, može se reći, eksperimentalne izložbe.

– Kao glavnu temu odabrale smo povezivanje, a početni motiv bio je zagrljaj, odnosno dodir. Htjele smo ga prikazati kroz pokret. U svojoj prethodnoj seriji bavila sam se stablima i snimala ih, tražeći u prirodi oblike koji podsjećaju na povezivanje. Nataša je, s druge strane, vlastitim tijelom i pokretima ruku istraživala geste zagrljaja i dodira, objasnila je Miočev.

Njihove ideje susrele su se u videosnimkama u kojima se snimke stabala isprepliću s pokretima tijela. Umjesto uobičajenog kadra unutar slike, odlučile su otvoriti prostor za drugi medij i tako povezati svoje različite umjetničke pristupe. U postavu se, uz video, pojavljuju i radovi nastali slikanjem na tkanini, dok je glazbu za projekt skladala Albina sestra Ira.

– Inače sam radila s kadrom unutar slike, a ovdje sam odlučila otvoriti prostor za Natašin video. Tako smo spojile dvije tehnike. Slikala sam na tkanini, a u konačnom radu susreću se crtež, pokret i video. Sve je to nastalo u vrlo kratkom vremenskom razdoblju, praktički tijekom nekoliko dana, pa bih rekla da je ovo više jedan prototip i istraživanje nego potpuno zaokružen projekt, dodala je jedna od autorica.

Vrijednost improvizacije

Kratko vrijeme realizacije odredilo je i sam karakter izložbe. Radile su intenzivno, u improviziranim uvjetima. A takav pristup, istaknula je Miočev, otvorio im je prostor za drukčije iskustvo rada, u kojem konačni rezultat nije jedino mjerilo uspjeha.

– Bilo je dosta improvizacije i mislim da nam je to zapravo odgovaralo. Nismo bile toliko usmjerene na to da sve na kraju bude savršeno izvedeno, nego nam je važniji bio istraživački proces. Shvatile smo koliko su bitni takvi događaji u kojima se ljudi mogu povezati i u kojima se otvaraju mogućnosti za neočekivane suradnje, naglasila je ova akademska slikarica.

Izložba je postavljena u Nigdjezemskoj, prostoru koji se uvelike razlikuje od klasičnih galerijskih i muzejskih okruženja. Iako takvi prostori nude bolje produkcijske uvjete, slobodniji ambijent, mišljenja je Miočev, uvelike može potaknuti spontanost i neočekivane suradnje.

– U muzeju ili galerijama su puno bolje mogućnosti, ali u Nigdjezemskoj nam je odgovaralo što smo mogle improvizirati i raditi bez velikog pritiska. Posebno mi je drago što je došlo toliko ljudi i što su se dogodile neke neočekivane suradnje. Prijatelji su uskočili i pomogli nam u realizaciji. Nikada ne znaš tko će se uključiti i što će iz toga nastati, ispričala je naša sugovornica te dodala kako upravo u toj nepredvidivosti vidi i vrijednost ovakvih interdisciplinarnih umjetničkih susreta.

– Mislim da se kroz improvizaciju, pa čak i pogreške, ponekad dogode jako dobre stvari. Zato trebaju postojati i izložbe u muzejskim prostorima, ali i ovakvi, slobodniji i eksperimentalniji projekti.