Autorica najvećeg slovenskog književnog hita gostovala u Zadru: 'Majku sam izgubila s 14, a s 20 sam se borila s - rakom'

Kada je svojega oca pozvala na premijeru filma snimljenog prema njezinu životu, rekao joj je da taj film gleda već pedeset godina. Na premijeru nije došao, premda je prethodno pročitao rukopis njezina romana i dao joj suglasnost da ga objavi. Znao je da će u njemu biti riječi i o njegovim postupcima, obiteljskim odnosima i događajima o kojima se desetljećima šutjelo.

– To mi je jako puno značilo. Rekao mi je, otprilike, da ga nije briga što će drugi misliti o njemu i da objavim knjigu. Mislim da je to bila velika gesta, s obzirom na to koliko je naš odnos bio složen. Shvatio je da se ne radi o iznošenju prljavog rublja, nego o nečemu što je trebalo biti napisano. Ali kako se knjiga sve više prodavala, tako je njegovo oduševljenje bilo sve manje. Kod nas se o knjizi i filmu zapravo ne razgovara, to uopće nije tema, ispričala je slovenska književnica Bronja Žakelj tijekom gostovanja u Gradskoj knjižnici Zadar.

Ova književna senzacija je pred zadarskom publikom govorila o vlastitom životu, bolesti, odrastanju i ljudima koje je izgubila, ne skrivajući ni one dijelove obiteljske povijesti koji su za nju i danas bolni. Njezina knjiga, koja je osvojila uglednu slovensku književnu nagradu Kresnik, odavno je nadrasla okvire intimne ispovijesti, a razgovor u Zadru pokazao je zbog čega se toliko čitatelja prepoznaje u njezinim iskustvima.

Život ne poznaje književna pravila

Na autora ovih redaka roman je ostavio snažan dojam upravo zbog gotovo nevjerojatnog niza tragedija koje su obilježile život jedne obitelji. Da je riječ o fikciji, vjerojatno bismo autorici prigovorili da je pretjerala, da je junakinji namijenila previše patnje i da bi poneku nesreću trebalo izostaviti kako bi priča bila uvjerljivija. Ali život ne poznaje književna pravila, ne mari za ravnotežu između sreće i nesreće niti se zaustavlja kada nam se učini da je čovjek već dovoljno propatio. Ono što bi u izmišljenom romanu možda djelovalo pretjerano, u autobiografiji Bronje Žakelj naprosto je život koji se dogodio.

Majka joj je umrla kada je imala četrnaest godina, s dvadeset se i sama suočila sa zloćudnom bolešću, a život joj je potom donio i gubitak brata Roka te bake Dade. Sjećanja na njih odlučila je pretočiti u tekst, premda u početku nije namjeravala napisati roman.

– Bilo je više razloga zbog kojih sam počela pisati. Studirala sam novinarstvo, ali sam se nakon studija zaposlila u marketingu, a poslije u bankarstvu, gdje kreativnost nije baš na prvom mjestu. Ljubav prema pisanju i riječima nikada nisam zaboravila. Drugi razlog bio je taj što nisam htjela da se naša obiteljska priča zaboravi. Htjela sam sačuvati uspomenu na mamu, brata, baku i sve one kojih više nema. Činilo mi se da to mogu učiniti riječima, kazala je Žakelj, koja je prvenstveno pisala za svoju djecu, Katjušu i Matiju. Tek kada je nekoliko ljudi pročitalo gotovo dovršen rukopis, počela je razmišljati o objavljivanju.

– Rekli su mi da to nije samo tekst za internu, obiteljsku upotrebu, nego da je to knjiga. Nisam poznavala teoriju pisanja romana i nisam znala kako bih mu trebala pristupiti. Netko mi je čak rekao da nema teorije i da bez poznavanja književne teorije napišem roman. Kada je knjiga objavljena, rekla sam mu: Evo, bez teorije, prisjetila se autorica. Unatoč tome, od početka je znala kako će organizirati priču.

– Moja početna točka bila je točka nula, a to je bila mamina smrt. Imala sam četrnaest godina kada je umrla i htjela sam tekst podijeliti na dva dijela, prije njezine smrti i nakon nje. Bilo mi je važno da čitatelj osjeti tu razliku, da razumije kako nikada ne znaš što te čeka iza ugla. Jednog dana hodaš ulicom, sunčano je i toplo, mama te pomiluje po kosi i kaže ti “srce moje malo”, a onda se odjednom sve promijeni, govorila je Žakelj, a zato je prvi dio romana ispunjen prizorima obiteljskog života, mirisima hrane, ljetovanjima, izletima, dječjim nestašlucima i svakodnevnim sitnicama. U njima se prepoznaje odrastanje jedne generacije, ali i sigurnost koju pruža obitelj dok se još podrazumijeva da će njezini članovi uvijek biti tu.

– Htjela sam riječima dočarati taj kontrast, da se osjeti koliku je promjenu mamina smrt donijela u našu obitelj, koliko je taj gubitak bio velik i kako je promijenio sve čega se dotaknuo, živote svih nas, objasnila je zadarskoj publici.

Svi smo izgubili istu osobu

Posebnu pozornost posjetitelja privukao je naslov romana, preuzet iz posljednjih riječi koje joj je majka uputila nekoliko dana prije smrti.

– Bio je petak, nekoliko dana prije nego što je umrla. Bila sam spremna za kupanje, imala sam torbu i htjela sam ići van. Mama mi je rekla da se bijelo pere na devedeset. Mislim da je i tada, dok je bila toliko bolesna, razmišljala o tome da moj brat i ja budemo čisti, uredni, da imamo opranu odjeću. Ona je uvijek o tome vodila računa. Ta rečenica za mene ima puno dublje značenje od običnog kućanskog savjeta, istaknula je, objasnivši kako se iza jednostavne rečenice krije i simbolika pokušaja da se nakon gubitka život ponovno dovede u red.

– Nakon takvih stvari ostane praznina koju pokušavaš ispuniti svim svojim snagama, radiš na visokim okretajima, sređuješ sve oko sebe, a unaprijed znaš da tu prazninu ne možeš ispuniti. I da nakon svega nikada više ne možeš biti potpuno bijel i čist. Važno mi je bilo i to što ta rečenica pokazuje kako smrt ulazi u svakodnevicu, bez velikih riječi i bez najave, kazala je Žakelj.

Nakon majčine smrti obiteljski život nije se samo promijenio. Majka je bila osoba koja je vodila brigu o svakodnevici, držala tri kantuna kuće, dok je otac uglavnom organizirao izlete, skijanja, roštiljanja i druge zajedničke aktivnosti.

– Kada mame više nije bilo, sve se srušilo. Doslovno se sve srušilo, rekla je.

U obitelji se o gubitku nije razgovaralo, a ni izvan kuće nije bilo razumijevanja kakvo bismo danas očekivali nakon smrti roditelja. Žakelj je istaknula kako se osamdesetih godina o traumama i psihološkoj pomoći razmišljalo znatno drukčije.

– Danas imam strašan osjećaj kada pomislim da nismo prišli jedni drugima i razgovarali, ali tada se to nije radilo. Svima nam je trebala neka stručna pomoć, ne samo meni i bratu nego i ocu i baki. Svi smo izgubili istu osobu, ali svatko je ostao sam sa svojim gubitkom, prisjetila se Žakelj, koju je posebno pogodilo što je nakon majčine smrti počela imati poteškoća u školi, a okolina nije prepoznavala da su promjene u njezinu ponašanju povezane s tragedijom koju je proživjela.

– Bila sam odlična učenica, a onda su počele loše ocjene i sve je krenulo naopako. Dugo sam mislila da sam majčinu smrt koristila kao izgovor za svoje neuspjehe. Danas znam da to nisu bili izgovori, nego posljedice gubitka koji sam nosila sa sobom, ispričala je autorica.

Bojala sam se smrti

Pisanje knjige nije joj samo po sebi pomoglo da se pomiri s prošlošću. Prave promjene počele su tek kada su roman pročitali drugi ljudi.

– Iako je riječ o autobiografiji, pisanje za mene nije bilo autoterapija. Znam da mnogi govore o terapijskoj vrijednosti pisanja, ali kod mene nije bilo tako. Najveće promjene dogodile su se tek kada je knjiga objavljena. Tek tada se počela prekidati ona užasna tišina koja je nastupila nakon mamine smrti. Kroz iskustva drugih čitatelja mogla sam drukčije pogledati neke događaje iz vlastitog života, pojasnila je Žakelj.

Jedno od najtežih pitanja odnosilo se na njezina oca, koji nije bio uz nju tijekom jednogodišnjeg liječenja od raka.

– Ne govorim to zato da bih ga osuđivala. Znam njegove razloge i znala sam ih i tada, ali danas znam nešto što prije nisam znala, da je na neki način zakazao kao roditelj. Trebao je biti uz mene, bez obzira na sve, kazala je autorica.

Govoreći o muškim i ženskim članovima svoje obitelji, osvrnula se i na patrijarhalne odnose koji su, kako smatra, obilježili njezino djetinjstvo.

– Muška linija u našoj obitelji naizgled je snažna, ali je ženska ona koja je stvarno snažna. Žene su nosile život na svojim ramenima i kada tih ramena više nije bilo, sve se srušilo. Problem je što muški likovi istodobno donose odluke, pa tako moj otac odlučuje čak i o tome koliko istine moja mama može podnijeti, rekla je Žakelj, a prema njezinu kazivanju, majci nije bila priopćena prava dijagnoza raka želuca jer je otac smatrao da je ne bi mogla podnijeti.

– On je odlučio da mama ne može podnijeti istinu, pa je živjela u uvjerenju da ima čir. Imala je rak želuca. To je bio odraz vremena, ali i patrijarhata, istaknula je autorica.

Razgovor se dotaknuo i iskustva njezina liječenja, koje joj je, uz strah od smrti, donijelo spoznaju koliko su važni ljudi koji bolesniku dopuštaju da otvoreno govori o svojim osjećajima.

– Kada se razboliš, imaš trenutke u kojima vjeruješ da ćeš ozdraviti, ali imaš i strah. Ja sam se strašno bojala da se neću oporaviti. Bojala sam se smrti. A danas živimo u društvu koje takve osjećaje gotovo ne dopušta, koje nam stalno nameće uspjeh, zadovoljstvo, sreću i taj teror pozitivizma. Teško je u takvom društvu prvo sebi priznati kako se osjećaš, a onda imati dovoljno hrabrosti da to izgovoriš naglas, rekla je Žakelj i pritom posebno naglasila koliko joj je značilo što je uz sebe imala ljude koji nisu pokušavali umanjiti njezin strah, među njima i tadašnjeg partnera Urbana.

– Potrebno je imati i sreće da s druge strane bude netko tko te ne samo čuje nego i razumije, prihvaća tvoje osjećaje i daje ti pravo na njih. Iz mojeg iskustva, kada strah podijeliš s nekim tko ga prihvati, on se počinje rastvarati. Ali ako kažeš da se bojiš smrti, a netko ti odgovori da će sve biti dobro i da nema razloga za brigu, onda sve to ostaje u tebi, objasnila je, a u liječenju joj je, prema vlastitom svjedočenju, bio iznimno vazan odnos s liječnicom. Ona joj, za razliku od mnogih drugih, nikada nije obećavala sigurno ozdravljenje.

– Svi su mi govorili da ću ozdraviti, da postoje novi lijekovi i nove terapije. Bilo mi je teško to slušati jer sam znala da mi nitko ne može obećati takav ishod. Trebala sam istinu. Moja liječnica nikada mi nije rekla da ću sigurno ozdraviti. Rekla mi je: Bronja, napravit ću sve što mogu. Ta je razlika ogromna. Upravo sam joj zato bezuvjetno vjerovala, a povjerenje je iznimno važno kada prolaziš kroz tako zahtjevno liječenje, naglasila je.

Snagu pronalazila u planinama

Snagu je pronalazila i u planinama, kojima se vraćala čak i kada zbog bolesti nije mogla podnijeti veće fizičke napore.

– Planine su mi puno značile i prije bolesti. Kada sam se razboljela, svaki sam trenutak pokušavala iskoristiti da odem u planine, premda često nisam bila dovoljno snažna. Slike koje sam ondje vidjela nosila sam sa sobom na onkologiju u Ljubljani. Kada bih ležala u bolnici, zamišljala sam da ponovno hodam tim stazama, da znam svaki kamen, svaki zavoj, gdje trebam skrenuti lijevo ili desno. Tako sam izdržavala noći koje u bolnici znaju biti jako duge, tamne i usamljene, prisjetila se autorica.

Roman “Bijelo se pere na devedeset” doživio je i filmsku ekranizaciju, na čijem je scenariju Žakelj radila zajedno s redateljem Markom Naberšnikom. Zadarskoj publici prikazana je i najava filma, a autorica je otkrila kako su njezina djeca reagirala na knjigu koju je prvotno pisala upravo za njih.

– Katjuša puno čita, razmjenjujemo knjige i razgovaramo o njima, tako da je bila oduševljena. A moj sin Matija ne čita gotovo ništa, on je sportaš. Kada je knjiga izašla, donijela sam mu primjerak i jednog dana vidjela ga kako je čita u krevetu. Pitala sam ga kako mu se sviđa, a on mi je odgovorio da je tek na dvadesetoj stranici. Poslije mi je rekao da će ipak pričekati film, ispričala je uz smijeh. Film je sina, pokazalo se, mnogo više zainteresirao.

– Bio je oduševljen. Prvi put u životu objavio je moju fotografiju na Instagramu, s premijere, i napisao: Mama, svaka čast! Sutradan me nazvao i rekao da nikada nije dobio toliko lajkova. Eto, trebalo je samo staviti mamu na Instagram, nasmijala se Žakelj.

S ocem je bilo drukčije. Iako nije došao na premijeru, autorica povremeno otkriva da ipak prati što se događa s njezinom knjigom i filmom. Tako joj je jednom, nakon što je u novinama pročitao da filmska ekipa teško pronalazi odgovarajuću planinarsku opremu iz devedesetih godina, otkrio da još čuva bratove stvari.

– Rekao mi je: Pa znaš da ja još imam svu Rokovu opremu, neke njegove stvari, majice, sve to čuvam u podrumu. Onda mi je rekao da dođem i uzmem što treba za taj svoj film, da barem Rok bude odjeven kako treba, ispričala je i na pitanje hoće li nastaviti pisati, autorica nije dala konačan odgovor, premda joj je pisanje, kako je kazala, i dalje veliko zadovoljstvo.

– Jedna mi je gospođa na književnom susretu rekla da svakako trebam napisati još nešto, ali da sljedeća knjiga mora imati sretan kraj jer ona voli sretne završetke, ispričala je na kraju susreta kroz smijeh.

Nakon čitanja njezina romana nije teško razumjeti tu želju. Čitatelj bi i sam Bronji Žakelj najradije poželio manje tragedija i poneko lakše poglavlje. Ostaje ipak nešto što nadilazi sve nesreće o kojima je govorila u Zadru. Ljudi koji su obilježili njezin život više nisu tu, ali njihove riječi, navike i postupci nastavili su živjeti na stranicama knjige, koja je s razlogom postala bestseller u zemljama bivše Jugoslavije.