Za 85-godišnjeg Šimu grijeh je napustiti Velebit iako tu život nikad nije bio lagan

Za sve što je naumio napraviti u Ljubotiću, planinskom naselju Velebita, Šimi Gaziću dan prekratko traje. Ništa čudno, ovdje se još živi s kamenom, a suhozidi, baš kao rižina polja na Dalekom istoku, odvajaju dragocjenu zemlju u škrtom kršu, trava se zeleni, ovce pasu u jednoj, a pčele zuje u drugoj ogradi…

Dok se penjemo prema Šiminoj kući, čujemo i ovce i koke, a u zraku se osjeti miris tisuću ljekovitih biljaka. Sve je tu, i dalje. I dalje, usprkos tome što je selo opustjelo i što ga danas nastanjuje samo pet obitelji.

Kako nam priča, malo ih je u selu, a uglavnom se bave ovcama, kozama ili, kao on, pčelama i turizmom. No, za početak, dočarava nam težak život njegovih predaka i trud koji su svakodnevno ulagali. Priča nam o putovanjima starijih prema Gospiću na pazar, pa opet prema moru gdje bi mijenjali robu za hranu, koje je uvijek bilo – malo. Život na Velebitu nikad nije bio lak.

Magistrala prekretnica

I Šime se rodio na planini, u Ljubotiću, a sa svega osamnaest dana obitelj ga odvodi u Zagreb, daleko od Velebita kojem se vraća tek s osam godina zbog, kako nam objašnjava, obiteljske situacije i neimaštine, ali i po preporuci liječnika koji je predložio čist zrak za dijete. Doveli su ga tako u Ljubotić i ostavili s devedesetogodišnjom bakom koja mu je rado pričala o velebitskom životu.

– Sad je ipak lakše ovdje živjeti. Ali kako su ovdje živjeli do šezdesetih, do prolaska magistrale. E to je priča! Magistralom se mijenja život, prije su to bile jako teške godine, ali tad je u Ljubotiću bilo pedesetak ljudi, dok je Tribanj koji je relativno bio velik imao oko dvije tisuće stanovnika. Sad ima oko dvjesto. U Ljubotiću je isto tako, sad nas je samo 14, govori nam.

A Šime, dakle, nikad nema dovoljno vremena za sve svoje planove jer ima još suhozida za popraviti, ima još kamena koje čeka svoje mjesto negdje u krugu njegovog imanja koje je pretvorio u pravi mali planinski biser kojem se dive brojni turisti i planinari na putu prema velebitskim vrhovima. Uz degustaciju malo meda i malo rakije s ljekovitim korijenjem, priča nam o tome kako se nakon mirovine vratio u Ljubotić za stalno. Iako, njegove ljubljene pčele su ga vukle Velebitu tijekom svih godina rada u Zadru.

– Po uzoru na svog oca i djeda, bavim se pčelama već 45 godina, govori nam ovaj vitalni 85-godišnjak kojem bismo sigurno dali barem desetak manje.

– Samo mi ih nemojte dodavati, imam ih dovoljno, dodaje Šime kroz smijeh dok zaključujemo kako ga je Velebit dobro čuvao, kako pomažu te ljekovite biljke, dok gazimo po vrisku i prstima dodirujemo lišće stabla lipe u dvoru.

Bez kemikalija

Pčele lete u radijusu od četiri kilometra, ovdje se radi motikom, nema umjetnog gnojiva i prskanja.

– Ovdje se ni bajam ni smokva ne prskaju, tako da je samo riječ o zdravom samoniklom bilju od kojeg pravim med. Ali, vrijeme se mijenja, a ja ne selim pčele, pa ga ni nemam puno… A vidite i što mi se ovo ljeto dogodilo, govori nam dok vadi saće koje su se pod utjecajem visokih temperatura ovog ljeta rastopile.

Nije više siguran što će biti s njegovim pčelarstvom, promijenila se kaže klima, tehnologija pčelarenja…

– Ovo je bilo puno meda, ali je palo, rastopilo se, govori nam objašnjavajući savršenstvo organizacije pčela koje se zimi griju na način da se skupe u klupko, kao grozd.

Priča nam kako se onda mijenjaju, one izvana kada im je hladno idu unutra, a one iznutra idu vani.

– Tako se i ljeti hlade, krilima ventiliraju, ali očito više ne mogu održavati tu temperaturu, objašnjava i u svojoj maloj »etno kući« pokazuje sva pčelarska oruđa koja je naslijedio od svog djeda i oca, od dimilice i preše do satne osnove koja se stavlja u okvir košnice.

– Ovo je najgora godina za pčele otkad ja radim! Pitanje je što će biti s njima jadnima nakon ove suše. Imaju hrane, pobrinule su se sirote za to, ali one se nisu razvijale bez peludi. Bez cvjetnog praha matica ne leže, nema razvoja… Cijelu noć sam mislio što da napravim s njima, strah me da neće preživjeti, ništa više nije kao što je bilo, kazuje zabrinuto.

I dok se divimo raznim predmetima koji su njegovo obiteljsko naslijeđe, od raznog alata, šarenica i biljaca, torbi koje su žene nosile na ramenima, pa do rogova ovna koje štite pčele od zla oka, vodi nas prema nekadašnjem pčelinjaku svoga oca. Ponosno nam govori kako je kuća do, prva u selu, stara 400 godina, rađena bez cementa, pijeska i vode, samo od kamena, ilovače, vapna i sirutke.

Pionir ruralnog turizma

– Vode nije bilo, al’ je svaka kuća imala sirutke, objašnjava nam pokazujući drugu kuću koja je 120 godina stara.

Upravo je te dvije kuće Gazić obnovio i preuredio u kuće za odmor, koje uz njegov kamp na ulazu u selo danas čine njegovo seosko gospodarstvo »Vrata Velebita«. Ovaj projekt započeo je još 1999. godine i bio je prvi takav u županiji, a za njega je 2011. dobio i priznanje – Suncokret ruralnog turizma, kao i Zlatnu povelju 2019. godine.

– Ja sam projektant i manualni radnik. Sve što vidite ovdje, bilo da vam valja il’ ne valja, to je moja ideja! Nisam radio sve sam, već s majstorom, ali da… Meni je ovo bio grijeh napustiti! Želio sam sačuvati našu djedovinu, tu je bilo tako puno truda… Znate, i previše su naši stari napravili, s čim su radili i kako su mogli, govori nam pokazujući ogradu sačinjenu od starih kupa koje su bile na kući njegove majke u Mandalini.

Dijelove te stare kuće prenio je u obnovu ovih u Ljubotiću i dao im novi smisao i svrhu. Te stare kupe, objašnjava nam, rađene su od gline, a kalup je bilo bedro majstora. Toliko je tu bilo truda!

Govori kako je u selu i jedna mlada obitelj te kako po djecu dolazi autobus koji ih odvozi u školu, ali ipak, na pitanje kako vidi budućnost mjesta, nema konkretan odgovor.

Svejedno, on sad na Velebitu živi i ljeti i zimi, iako je nekad znao otići u grad na mjesec dana, za vrijeme najgore zime. Kaže, ugasio bi vodu da se ne smrzne i sa ženom u grad, ali danas, dok je zdrav – ne želi ni prespavati u Zadru.

Osigurao vječni mir

– Dok sam ja pokretan, posla ima! Znate, Francuzi su prije 70 godina uveli seljački turizam, a mi bježimo do sela pa sad slušamo kako je problem malo vrtića, malo staračkih domova, malo posla. A ljudi bježe od sela u grad i napuštaju svoje kuće, svoju djedovinu, govori sliježući ramenima dok nas iz vrta pjesmom pozdravlja pijevac.

– A ja? Ja ću biti zauvijek ovdje, govori nam i kroz smijeh pokazuje prema obližnjem groblju i crkvi Sv. Ante.

Prikladno, taman stižemo do Šiminog mirila – njegova mirila. Uz planinske puteve, kao kameni podsjetnik na težak život i vjerovanja starih stočara Velebita, gradila su se mirila. Specifična je to pojava, duhovne i materijalne kulture, spomenici pogrebnim običajima na kojima su duše pokojnika nalazile mir. Naime, kako su stočari svoje pokojne koji su preminuli u planinskim zaseocima, prenosili do groblja koja su se nalazila u priobalju, tako su se i na određenim lokacijama zaustavljali odmoriti i tijelo spuštali na posebno mjesto. Na tom se mjestu gradilo mirilo. Objasnio nam je Šime i kako svaki zaseok, njih 22, ima svoja mirila, osim Ljubotića, što objašnjava mišlju da se u Ljubotiću možda nije bilo potrebno odmarati.

Zato je i Šime koji je, uz Lepu Petri i Mirjanu Trošelj, TZO Starigrad i druge zaljubljenike u Velebit, i zaslužan za cijelu priču oko očuvanja i obnove mirila, pripremio svoje za vječni mir, i to prvo u Ljubotiću.

– Ovo je moje mirilo, vidite da piše »Šimino mirilo«. Mene nije strah smrti, mene je više strah života na zemlji, da se ujutro ustanem i samo sjedim, jer, eto, ne mogu više… Meni je još uvijek dan kratak, zaključuje ovaj mladić.