Brazilski nogometaš koji je novi dom pronašao u Pakoštanima: 'Ja baš volim tu živjeti'

Kad je prije 18 godina iz Brazila stigao u Hrvatsku, Rafael Batista Dos Santos, rođen 1982. godine, nije mogao znati da će ga upravo Lijepa Naša toliko vezati uz sebe da će joj jednoga dana moći reći – dom. U vrijeme kada su strani nogometaši u hrvatskim niželigaškim klubovima, za razliku od danas, bili prava rijetkost, Rafael je stigao s jasnom željom, igrati nogomet i napraviti nešto od svoje karijere. No životni put odveo ga je drugim smjerom. Umjesto velikih stadiona i HNL-a, njegova će nogometna priča biti vezana uz male sredine, niželigaške klubove i, prije svega, ljude koje je putem upoznao.

U Hrvatsku je stigao 2008. godine, a prvo odredište bio je Konavljanin iz Čilipa. Prije toga trebao je zaigrati u vinkovačkoj Cibaliji, potom u Šibeniku, no dogovori s menadžerima nisu završili onako kako je očekivao.

– Jedan je menadžer uzeo novac, drugi nije. Ja nisam dobio ništa – prisjeća se Batista.

Tako je umjesto u HNL-u završio u Trećoj HNL Jug, u Čilipima. Ondje je, međutim, započela njegova hrvatska priča koja traje sve do danas.

– Meni je bilo super. Našao sam dosta prijatelja. Ljudi su prema meni uvijek bili super i pošteni.

Iz Konavala je put nastavio prema Biogradu, gdje je nosio dres Primorca, a potom je uslijedio odlazak na Korčulu. Igrao je Treću ligu za BŠK Zmaj, te Žrnovo u ŽNL dubrovačko-neretvanskoj. Godine provedene u tim sredinama nisu mu donijele samo nogometna iskustva, već i prijateljstva koja su s vremenom postala puno važnija od samog nogometa.

Legenda Zmaja

Posebno mjesto u njegovim uspomenama zauzima Blato na Korčuli. Prije dolaska u taj klub upoznao je Zvonimira Šeparovića i njegovu obitelj, a Nenad i Vinko Šeparović pomogli su mu da se ponovno vrati u Hrvatsku.

– Oni su mi dali drugu priliku za vratiti se u Hrvatsku. Ostao sam tamo šest godina. Živio sam lijepo, kao u Brazilu.

Za Batistu Hrvatska nikada nije bila samo mjesto u kojem će odigrati nekoliko sezona i potom otići dalje. Svaki je novi klub donosio nove ljude, a svaka nova sredina postajala je dio njegova života. U sezoni 2010./11., dok je nosio dres Primorca, u Trećoj HNL Jug upisao je čak 33 nastupa, od kojih 32 kao starter, te postigao devet pogodaka. U Kraljevskom gradu su ga zbog načina igre, dakako i zbog imena, znali prozvati i biogradskim Batistutom, aludirajući na slavnog argentinskog napadača Gabriela Batistutu. Nakon Primorca uslijedio je odlazak u Zmaj, čiji je dres nosio sve do završetka sezone 2016./17. U Blatu je s vremenom postao jedno od prepoznatljivih nogometnih imena i, kako danas kaže, tamo je proživio jedno od najljepših razdoblja u Hrvatskoj. U jednom se trenutku odlučio vratiti u Brazil i tamo ponovno igrati nogomet. No povratak nije dugo trajao.

– Nisam bio baš za trening i utakmice. Jednu bih utakmicu odigrao super, drugu loše. Uvijek moraš imati neki razlog da možeš igrati dobro.

Rafael Mitrović

Vraća se potom u Hrvatsku, a 2019. godine u Prvoj županijskoj ligi odlučio se za Novu zoru. U Pakoštanima i Biogradu počelo je novo poglavlje njegova života. Nogomet je i dalje bio važan, ali više nije bio jedina stvar oko koje se vrtio njegov život. Počeo je raditi, i to posao o kojemu ranije nije znao gotovo ništa. Trebalo je pronaći svoje mjesto izvan nogometnog terena, steći radne navike i početi graditi život koji će biti stabilan i nakon završetka sportske karijere.

– Prije nisam znao ništa raditi. Nisam mogao ništa raditi, ali imao sam volje – kazuje Batista, danas zaposlen u jednoj biogradskoj pečenjari. U poslu je, kaže, naučio ono što mu je kasnije mnogo značilo, odgovornost, točnost i radne navike. Upoznao je nove ljude i ponovno se vezao uz sredinu u kojoj je živio. Biograd mu je, baš kao i Blato, donio mnogo prijateljstava.

– Ljudi su bili fenomenalni. Svi su moji prijatelji. Ja volim sve, oni mene isto vole. Bilo što da mi daju, meni ne smeta. Ja baš volim tu živjeti.

A onda je stiglo i ono najvažnije, obitelj. Danas živi u Pakoštanima, ima suprugu i dijete, a njegov se život odavno toliko isprepleo s hrvatskim da je dobio i hrvatsko prezime.

– Sada sam Rafael Mitrović. Nemojte to zaboraviti napisati – kaže uz smijeh.

Nogomet ponedjeljkom

Nogomet je ipak ostao važan dio njegova života. Nakon što je sa seniorskim nogometom završio u sezoni 2022./23. kada je nastupao za sukošansku Zlatnu luku, počeo je s veteranskim nogometom u dresu Nove zore i, priznaje, veseli se svakom novom susretu na terenu.

– Jedva čekam ponedjeljak, kada je termin veteranske lige, da idem igrati tamo.

Premda više ne može bez problema trčati svih 90 minuta, no to mu, čini se, više nije ni važno. Nogomet je dobio novu dimenziju, postao je prije svega druženje, susret s prijateljima i prilika da ponovno bude dio momčadi.

– Sada imam više kilograma, ne mogu baš trčati…

Važnije mu je, dodaje, da se zabavi. Po prirodi je, kaže, veseo čovjek, a upravo mu je ta vedrina pomogla da se snađe u novoj zemlji i prihvati sve što mu je život donio.

Popularni Rafa

Kad govori o ljudima koje je upoznao tijekom godina provedenih u Hrvatskoj, posebno ističe one koji su mu pomogli kada mu je bilo najteže. Ne želi nabrajati imena jer, kaže, uvijek bi se moglo dogoditi da nekoga nenamjerno izostavi. Za njega su to ljudi koji nisu pomogli samo nogometašu, nego čovjeku koji je u novoj zemlji tek pokušavao pronaći svoje mjesto.

– Oni su mi dali sve. Nisam imao odjeću, oni su mi je dali. Nikada nisu dali da budem gladan. Sve su mi dali i na tome sam im zahvalan.

Danas je situacija potpuno drugačija. Radi, ima obitelj, kupio je automobil i riješio papire koji mu omogućuju da u Hrvatskoj planira budućnost.

– Hvala Bogu, imam sve. Želim kupiti stan. Kupio sam auto, riješio papire i sada mogu dobiti kredit.

I upravo u toj rečenici možda se najbolje vidi koliko se njegov život promijenio. Čovjek koji je prije dvadesetak godina u Hrvatsku došao kao mladi brazilski nogometaš, bez sigurnosti i jasne budućnosti, danas razmišlja o kupnji stana i životu svoje obitelji. Pomoć ljudi nikada nije zaboravio. Možda upravo zato posebno pamti i trenutke kada je osjetio da ga sredine u kojima je igrao doživljavaju kao svoga. U klubovima u kojima je igrao njegovo se ime s vremenom pročulo. Kada bi neka momčad dolazila na gostovanje ili bi njegova momčad odlazila igrati u drugi grad, često se, kaže, postavljalo pitanje: »Dolazi li Rafa? Igra li Rafa?«

– To mi je bilo baš… bio sam sretan. Oni znaju da me ima. Bilo kojoj momčadi bilo je teško igrati protiv mene.

Dvije domovine

U tim riječima nema puno nostalgije za nekim velikim nogometnim uspjesima. Više je tu zadovoljstva čovjeka koji je znao da ga cijene i da njegovo ime nešto znači ljudima s kojima je dijelio svlačionicu i teren. Danas se na sve to osvrće s osmijehom. Kao stranac koji je u Hrvatskoj pronašao prijatelje, posao, obitelj i novi život, Rafael više nije čovjek koji je ovdje samo došao igrati nogomet. Hrvatska mu je postala puno više od nogometnog odredišta. Postala je mjesto u kojem je proveo najveći dio svojega odraslog života, zasnovao obitelj i izgradio krug ljudi koje smatra svojima. Ipak, Brazil nije zaboravio. Rodna domovina i dalje je dio njega i, kada jednoga dana ode u mirovinu, moguće je da će se vratiti.

– U Brazilu su male plaće, tristotinjak eura. Zato sam odlučio ostati u Hrvatskoj barem petnaest godina, dok mogu raditi. Onda se mogu vratiti u rodnu domovinu.

Do tada će, čini se, i dalje živjeti između dvije domovine. Jedne u kojoj je rođen i druge u kojoj je pronašao život kakav nije planirao. Nogomet je pritom ostao zajednička nit svega. Nekada je bio posao i želja za dokazivanjem, danas je prije svega druženje i igra. I možda je upravo u tome najveća promjena. Rafael Batista Dos Santos, odnosno Rafael Mitrović, u Hrvatsku je stigao zbog nogometa. Ostao je zbog ljudi. A između Brazila i Hrvatske, između nekadašnjeg profesionalnog nogometa i današnje veteranske lige, između Čilipa, Biograda, Blata, Žrnova, Sv. Filipa i Jakova, Sukošana i Pakoštana, stvorio je priču o čovjeku koji je u tuđoj zemlji pronašao svoj dom.

Županijska liga veterana

Batista je ove sezone upisao tri nastupa za veterane Nove zore, koji su nakon petog kola s osam bodova na petom mjestu Županijske lige. Aktualni prvak Sabunjar uvjerljivo je krenuo u novu sezonu te se s 15 bodova i gol-razlikom 32:2 nalazi na prvom mjestu. Privlačani su na nedavnoj završnici Prvenstva Hrvatske, odigranoj u Osijeku, osvojili treće mjesto. Bez poraza su i momčadi Škabrnje ‘91 i Velebita (B), koje se nalaze na drugom i trećem mjestu. Obje imaju po 12 bodova, uz napomenu da oba sastava imaju utakmicu manje. Na vrhu ljestvice najboljih strijelaca lige nalaze se četvorica igrača s po šest pogodaka: Mario Marković (Velebit), Stipe Mravak (Hrvatski vitez), Ivan Šarić (Nova zora) i Antonio Žilić (Škabrnja ‘91).
Redoslijed: 1. Sabunjar 15, 2. Škabrnja ‘91 12, 3. Velebit (B) 12, 4. Dalmatinac 9, 5. Nova zora 8, 6. Hrvatski vitez 4, 7. Poskoci 3, 8. Arbanasi 3, 9. Pakoštane 2, 10. Polača 1, 11. Pag 0 bodova.