Zadarski nadbiskup progovorio je o zlostavljanju. Njegova poruka razotkriva i veliki problem među vjernicima

Zadarski nadbiskup mons. Milan Zgrablić nije čovjek koji često podiže glas niti je sklon istupima koji bi mogli izazvati nelagodu među vjernicima. Upravo je zato njegova propovijed na blagdan svetoga Šime, u kojoj je bez okolišanja progovorio o zlostavljanju, zataškavanju i odgovornosti unutar Crkve, bila pomalo neočekivana, ali i iznimno potrebna. Osobito u trenutku kada se pred sudom raspravlja o optužbama koje se odnose i na zadarskog svećenika don Josipa Radića, a dio javnosti, umjesto da pričeka sudsku odluku, već odavno ima vlastitu presudu.

Svakako, ova propovijed nadilazi pojedinačne slučajeve, a tiče se našeg odnosa prema vjeri i ljudima kojima smo povjerili duhovni autoritet. Koliko smo puta svećenike, osobito one koji su nam dragi, spremni uzdignuti gotovo na razinu nepogrešivosti, zaboravljajući da su i oni ljudi, sa svojim slabostima, pogreškama i mogućim grijesima? Svećenik koji nas je krstio, vjenčao ili nam pomagao u najtežim trenucima može zaslužiti našu privrženost, ali to nije nužno bezuvjetno uvjerenje da nikada nikome nije mogao nanijeti zlo.

A koliko takva privrženost pojedincima može značiti, pokazali su ovih dana događaji u poljskom Grojcu, gdje su tisuće vjernika prosvjedovale zbog smjene dugogodišnjeg župnika, nakon crkvenog postupka čiji je ishod potvrdio i Vatikan. Dio okupljenih verbalno je i fizički nasrnuo na biskupa, koji je iz crkve na koncu morao biti izveden uz policijsku pratnju. Biskup je poslije izjavio da je svećenik priznao ozbiljan kanonski prijestup, premda javnosti nije otkrivena njegova narav.

Taj slučaj ne treba poistovjećivati s optužbama za seksualno zlostavljanje, ali je zapanjujuća spremnost dijela vjernika da zbog omiljenog svećenika nasrne čak i na vlastitog biskupa. Kao da se odanost jednom čovjeku pretvorila u važniju vrijednost od svega što bi Crkva trebala predstavljati. Kod nas, srećom, baren zasad, ne svjedočimo takvim prizorima, ali dovoljno je otvoriti društvene mreže i pročitati komentare pojedinih samoproglašenih čuvara kršćanskoga morala.

Bez uvida u dokaze i bez poznavanja okolnosti, neki već znaju da je svećenik nevin, da mu je sve namješteno i da je riječ o zavjeri protiv njegovog djelovanja. Naravno da nitko nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže, pa ni svećenik, i upravo zato treba poštovati pravo svakoga na pravedan postupak. Ali tko tim istim moralistima daje pravo da unaprijed proglašavaju nevinost i odbacuju svjedočanstvo osobe koja tvrdi da je doživjela zlostavljanje? Ako tražimo da se ne osuđuje bez dokaza, onda jednako tako ne smijemo bez dokaza proglašavati nekoga lašcem.

Pritom se gotovo potpuno zaboravlja na moguće žrtve, na ljude kojima je možda trebalo nekoliko godina da skupe hrabrost i progovore, a koji sada moraju čitati uvrede onih koji se redovito pozivaju na Boga, ljubav i milosrđe. Kakva je to vjera koja za omiljenog svećenika uvijek pronalazi opravdanje, a za osobu koja traži da je se sasluša nema ni malo razumijevanja? Nije teško pokazivati svoju pobožnost u crkvenoj klupi ili procesiji, ali prava vrijednost vjere pokazuje se upravo onda kada treba zaštititi slabijega, saslušati povrijeđenoga i prihvatiti mogućnost da smo se u nekome prevarili.

Zato bi Zgrablićeva propovijed trebala biti ozbiljan ispit savjesti, osobito onima koji smatraju da se Crkva brani tako što se njezine službenike brani pod svaku cijenu. Šutnja pred mogućim zlom nije odanost, kao što ni zahtjev da se utvrdi istina nije napad na Crkvu. Naprotiv, upravo spremnost na suočavanje s istinom, kakva god ona bila, pokazuje koliko su nam kršćanske vrijednosti doista važne.

Jer, ako nam je za očuvanje vlastite vjere potrebno vjerovati da je svaki svećenik dobar i nepogrešiv, onda se moramo zapitati u koga zapravo vjerujemo. U središtu kršćanstva nije svećenik, nego Krist, a Crkvu neće urušiti istina o grijesima njezinih članova, koliko god ona bila bolna, nego oni koji bi je, u ime tobožnje ljubavi prema Crkvi, najradije zauvijek prešutjeli.