Oblici prekarnog rada uključuju sezonski, platformski, agencijski i projektni rad, rad u svojstvu zamjena te povremeni rad, a zajednička im je nesigurnost, piše Hina.


– Prekarnost života i rada je fenomen koji je danas sveprožimajući i normaliziran. On zahvaća brojne radne profile – mnogi od nas su iskusili, a brojne nove generacije možda će još i više iskusiti, poslove koji su kratkotrajni i nesigurni, a to će se neminovno preliti i na njihove osobne živote, kao što se već sada i prelijeva, istaknula je Olga Orlić s Instituta za etnologiju i folkloristiku sklopu znanstvenog skupa “Život i rad u prekarnim vremenima”.


Prekarni rad, rekla je Orlić, zahvaća sektor turizma i kulture, znanstvenog rada i poduzetništva, a osim o tim temama, na skupu će se raspravljati i o utjecaju klimatskih promjena na radne uvjete u pojedinim djelatnostima, poput ribarstva, kao i o migracijama i prekarnosti stranih radnika.




Sve to, smatra Orlić, ostavlja trag na naše živote, prvenstveno kroz nemogućnost započinjanja stabilnijeg života – i obiteljskog i samostalnog.


– Ako je rad tako nesiguran, neizvjestan, bilo kakva demografska politika mora uzeti u obzir da budućnost u tom smislu uvelike ovisi o tome kako će se regulirati tržište rada na način da ljudima omogući ono što zaslužuju – dostojanstven rad po normalnim uvjetima, rada koji im omogućuje stabilniji i sigurniji život, poručila je.




Skup je rezultat projekta Prekarna kultura i budućnost rada koji financira Europska unija. Voditelj projekta Ozren Biti istaknuo je kako se prekarnost u antropologiji ne promatra samo kroz nesigurne i slabo plaćene poslove te eksploataciju radnika, već i kroz društveni položaj radnika koji se osjećaju marginaliziranima i inferiornima.


Način kako se proizvodi nesigurnost


Jelena Ostojić s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu navela je kako prekarnost nije obilježje pojedinog oblika rada, već način na koji se nesigurnost proizvodi kroz različite radne aranžmane.


Pojasnila je kako se isti mehanizmi u različitim konfiguracijama – eksploatacija, komodifikacija i isključenje, pojavljuju kroz različite oblike rada, ali različitim intenzitetom.


Eksploatacija se očituje kroz intenzifikaciju rada i rast neplaćenog rada, komodifikacija kroz prilagodbu trajanja i organizacije rada tržišnim potrebama, dok se isključenje manifestira kroz ograničen pristup radnopravnoj zaštiti i socijalnim pravima.


To znači da se nesigurnost proizvodi i institucionalno i tržišno, istaknula je Ostojić.


Maja Breznik s Mirovnog instituta i Fakulteta društvenih znanosti Sveučilišta u Ljubljani govorila je o prekarnosti iz perspektive supereksploatacije, odnosno kako zemlje periferije kroz niže plaće i intenzivniji rad nadoknađuju dio vrijednosti koji se kroz nejednaku globalnu razmjenu prelijeva prema zemljama centra.


Istaknula je da razlike u produktivnosti ne objašnjavaju u potpunosti razlike u plaćama između centra i periferije – iako su se razlike u produktivnosti smanjile, nejednaka razmjena se povećala.


– Iz toga možemo zaključiti da se globalne nejednakosti neće smanjiti samo povećanjem produktivnosti, već su potrebne i političke mjere – regulacija rada i uklanjanje prekarnosti na globalnoj razini, navela je Breznik.