Voditeljica zadarske molitvene kampanje protiv pobačaja: 'Imala je 19 godina i nije htjela trudnoću, a onda se dogodilo neočekivano'

U srijedu 23. rujna počela je nova jesenska molitvena kampanja inicijative 40 dana za život, koja će trajati do 1. studenoga. Riječ je o međunarodnoj molitvenoj pro-life inicijativi koja se temelji na tri ključna elementa: molitvi i postu za prestanak pobačaja, 40 dana miroljubivog bdjenja ispred bolnica u kojima se obavljaju pobačaji te osvješćivanju lokalne zajednice o problemu pobačaja. U ovogodišnjoj jesenskoj kampanji u Hrvatskoj sudjeluje 41 grad. Među njima je i Zadar, pa se tako svakodnevno od 6 do 18 sati moli ispred Opće bolnice.

Duhovni rast

– Inicijativa u Hrvatskoj djeluje od 2014. godine. Tijekom dosadašnjih kampanja, prema podacima inicijative, zabilježeno je više od 200 slučajeva u kojima su žene u posljednji trenutak odustale od pobačaja. Osim molitvenih kampanja, kroz udrugu Hrvatska za život djeluju i Centri za život, koji ženama i obiteljima tijekom cijele godine pružaju materijalnu, duhovnu i moralnu podršku. Program pomoći »Nisi sama« osmišljen je kako bi ženama koje se suočavaju s neplaniranom trudnoćom pružio konkretnu pomoć i podršku, uključujući pomoć u hrani, odjeći i opremi za djecu, podmirivanju troškova stanovanja i režija te pristupu različitim stručnjacima i suradnicima, kaže Džejn Galić, voditeljica inicijative 40 dana za život u Zadru, koja je u molitvi za nerođene aktivna od njena pokretanja.

– U molitvi sudjelujem od prvih dana inicijative, ali isprva nisam bila dio voditeljskog tima. Dolazila sam na molitvu kad sam mogla, s obzirom na sve svoje obveze. Posljednjih godina počela sam dolaziti sve češće pa mi je ponuđeno uključiti se u tim. Prošle jeseni preuzela sam vođenje inicijative misleći da će to biti privremeno, dok se ne pronađe drugo rješenje. Međutim, evo, ovo mi je već treća kampanja koju vodim, kaže Galić ističućI kako joj ova inicijativa puno znači za duhovni rast.

– Kada sam počela dolaziti na molitvu, bila sam usredotočena na to da se svako začeto dijete rodi. Pritom sam zanemarivala majke, očeve, bake, djedove, susjede i sve druge koji su uključeni u tu situaciju, kao i medicinsko osoblje. Po struci sam odgojiteljica i majka šestero djece. Dijete je za mene nešto neprocjenjivo. Međutim, tijekom sudjelovanja u inicijativi shvatila sam koliko je to široko područje i koliko jedan takav čin zadire u sve pore života. Moram priznati da me to zapravo i prestrašilo. Važno je da se svako dijete rodi, ali potrebno je zaliječiti rane nakon pobačaja, prvenstveno kod majki i očeva, kao i u cijelim obiteljima, ističe Galić te dodaje kako je potrebno razgovarati i o posljedicama koje takva iskustva mogu ostaviti na ljude koji su im izravno ili neizravno izloženi.

Iskustvo s 19-godišnjom studenticom

Galić ističe i važnost razgovora sa ženama koje su joj se obratile.

– Imali smo u našem Centru za život razgovore s nekoliko trudnica, a jedna me posebno dirnula. Došla nam je 19-godišnja studentica koja nikako nije željela nastaviti trudnoću, iako je imala podršku oca djeteta i obiju obitelji. I njegova i njezina obitelj poručile su joj da će pomoći, uskočiti i učiniti sve što je potrebno kako bi mogla nastaviti studij. Unatoč toj podršci, nije željela trudnoću. Nismo imali njezin broj telefona, nego ju je dovela prijateljica. Nakon toga javila nam je da je studentica odustala od pobačaja i na kraju rodila dijete. A na ginekološkom pregledu na kojem joj je utvrđena trudnoća liječnik joj je propisao tablete za medikamentozni pobačaj. Prema njezinu iskustvu, nije bila upozorena na moguće posljedice takvog čina, kaže Galić.

Traume i rane

– Čitala sam o istraživanjima koja se bave mogućim traumama i poteškoćama kod djece čije su majke prethodno imale pobačaj. To je područje o kojem bih voljela znati više jer pokazuje koliko su obiteljska iskustva složena. Nedavno sam saznala i za pojavu koja me posebno zadivila. Riječ je o fetalnom mikrokimerizmu, odnosno o tome da stanice djeteta tijekom trudnoće mogu prijeći u majčino tijelo i ondje se zadržati dugi niz godina, možda i cijeli život. Te stanice mogu sudjelovati u različitim procesima u majčinu organizmu. To mi je čudesno. Pokazuje koliko smo međusobno povezani i koliko je duboka veza između majke i djeteta. Prešućuje se i PAS, odnosno postaborativni sindrom, kojeg medicina ne želi priznati, a naše iskustvo sa ženama koje su imale pobačaj, čak i spontani, govori suprotno. Postoje mnoga istraživanja o tome, ali su javnosti uglavnom nedostupna, kaže Galić dodajući kako smatra da se o posljedicama pobačaja nedovoljno govori.

– Malo se govori o posljedicama pobačaja, osobito kada je riječ o psihičkim posljedicama. No važno je govoriti i o fizičkom oporavku. Imam iskustvo spontanog pobačaja moje kćeri i znam koliko je njeno tijelo patilo mjesecima nakon toga. Trebalo joj je više od pola godine da se hormoni i cijeli organizam koliko-toliko vrate u normalu. Bilo je tu krvarenja, problema s krvnom slikom i osjećaja da je tijelo u potpunom kaosu. A riječ je o spontanom pobačaju. Mogu samo zamisliti koliko je teško proći kroz takvo iskustvo kada je riječ o namjernom prekidu trudnoće, osobito ako žena nije dovoljno informirana i ako se pritom suočava s dodatnim emocionalnim opterećenjem. Zato me zabrinjava koliko se lako pobačaj predstavlja kao izlaz ili rješenje, ističe Galić te dodaje kako je upravo želja za zaliječiti rane koje već postoje i sprječavanje novih – drži u inicijativi.

Pružanje podrške

Jedan od prigovora inicijativi jest da se njezinim djelovanjem nastoji utjecati i na zakonodavstvo i, kaže Galić, razumije da je taj dio mnogima sporan.

– Čak i među vjernicima susrećem ljude koji ne odobravaju našu prisutnost pred bolnicom. Često mi postavljaju pitanje što će biti sa ženama ako se ukine pravo na pobačaj, kamo će one ići i gdje će ga obavljati. Na to nemam jednostavan odgovor. Mogu reći da vjerujem kako bi mnoge žene odustale od pobačaja kada bi bile dobro informirane o svemu što on podrazumijeva i kada bi imale konkretnu pomoć i podršku. Često se pretpostavlja da se na pobačaj odlučuju prvenstveno žene koje nemaju materijalne uvjete za podizanje djeteta. Međutim, stvarnost je složenija i odluke se donose iz različitih razloga. Važno je razgovarati o tim okolnostima, a ne unaprijed pretpostavljati što je pojedinu ženu dovelo do takve odluke, naglašava Galić te dodaje kako prati iskustva iz drugih gradova, osobito medicinskih sestara i liječnika koji su se pozvali na priziv savjesti.

– Prema iskustvima koja sam čula, među ženama koje se odlučuju na pobačaj ima i onih koje su u braku, imaju djecu i stabilne materijalne uvjete. Neke jednostavno ne žele mijenjati život koji trenutačno imaju. Zadovoljne su svojim okolnostima i ne žele da im dolazak još jednog djeteta promijeni svakodnevicu. Upravo zato mislim da je važno razumjeti različite razloge zbog kojih se žene odlučuju na pobačaj i razgovarati s njima bez osuđivanja, uz pružanje podrške i informacija. Svako je dijete dar i nije rezultat naše volje, nego Božji dar. Kao što je Marija rodila Isusa i na neki način joj je dijete Isus povjereno na čuvanje, tako su i djeca koja se rađaju u našim obiteljima povjerena nama na brigu, kaže Galić komentirajući rođenje i pobačaj.

Dobro djeteta

Prema nekim podatcima u svijetu se godišnje registrira i do 100 milijuna pobačaja.

– Kada se govori o pobačaju, često se govori o statistikama, brojkama, demografiji i društvu, a malo tko pritom misli na samo dijete i njegovo dobro. Istraživanja pokazuju da dijete već u majčinoj utrobi reagira na majčin glas i prepoznaje očev glas. Kako se onda osjeća dijete kada ga nitko ne želi, kada ga majka ne želi roditi, kada ga otac ne želi, kada ga liječnik ne želi i kada ga društvo ne želi? Takvo dijete ostaje odbačeno. Želimo reći da pobačaj nikada nije rješenje, ni u kojem slučaju, pa čak ni onda kada je jasno da će dijete zbog određenih poteškoća, nespojivih sa životom, umrijeti. Poznajem ženu koja je znala da će njezino dijete umrijeti neposredno nakon poroda. Ta majka nije ga željela pobaciti, nego ga je odlučila roditi. Dobila je mir znajući da je njezino dijete, iako je živjelo svega vrlo kratko nakon rođenja, dobilo priliku biti rođeno i biti s njom, zaključuje Galić.

Centar za život Zadar

U prostorijama župe na Punatmici od 2021. godine djeluje Centar za život Zadar, čija je voditeljica Cecilija Pedić.

– Centar za život u Zadru nastoji pružiti podršku ženama i obiteljima koje se nalaze u zahtjevnim životnim okolnostima, osobito tijekom trudnoće i roditeljstva. Važno je da takva podrška tijekom cijele godine bude dostupna svima, neovisno o njihovoj životnoj situaciji, obiteljskom statusu ili razlozima zbog kojih razmišljaju o prekidu trudnoće. Žene koje se suočavaju s takvom odlukom mogu imati vrlo različite okolnosti, neke se osjećaju financijski nesigurno, neke već imaju djecu, neke žele zadržati postojeći način života, a neke se jednostavno nalaze u razdoblju u kojem trudnoću ne mogu ili ne žele nastaviti. Zato je važno pristupiti svakoj osobi individualno, bez osuđivanja i pritiska. Centar za život može imati vrijednu ulogu ako ženama nude konkretne informacije, emocionalnu i praktičnu pomoć te jasne mogućnosti podrške. Pritom je ključno poštovati njihovu autonomiju i omogućiti im da odluke donose informirano, uz dostupnu zdravstvenu skrb i podršku koja odgovara njihovim stvarnim potrebama, kaže Galić i dodaje kako je u tijeku prikupljanje pomoći za dvije trudnice, a Centar skrbi i za tri obitelji.

– Primaju se materijalne donacije, kao i prehrana te higijenske potrepštine. Broj mobitela Centra 092/449-0090 je svima na raspolaganju.