Foto: Zvonimir Barisin/PIXSELL
Nakon pronalaska ogromnih količina otpada u Gospiću, blokiranja pristupa cementari u Koromačnom gdje je otpad spaljivan, ali i cijelog niza manjih ekoloških incidenata koji s vremena na vrijeme izlaze u javnost, stječe se dojam kako je cijeli sustav gospodarenja otpadom u Hrvatskoj manjkav i neučinkovit. No stvarna slika znatno je drugačija.
– Nakon afere u Gospiću u javnosti se stekao dojam kako se ništa u Hrvatskoj ne radi. Kao da je nastupila kataklizma po pitanju ekologije. A to nije točno. Nikakve kataklizme nema, sustav funkcionira. Sustav je u jednom trenutku zakazao i to treba popraviti. Ali sustav funkcionira, kaže dr. Tomislav Lukić, stručnjak za zaštitu okoliša, kemičar i dugogodišnji stručnjak za gospodarenje otpadom. Lukić je i predsjednik MAOR-a, Međunarodne akademije održivog razvoja koja je upravo proteklih dana organizirala četvrti međunarodni stručni skup pod nazivom Waste2Energy.
Saniranje odlagališta
Upravo zbog afere Gospić, u Hrvatskoj se gotovo pa podigao novi ekološki pokret. I uz prosvjed koji je održan u Zagrebu, lokalne samoorganizirane ekogrupe počele su blokirati cementare sa zahtjevom da one prestanu s radom. Počeli su stizati i zahtjevi da se u Hrvatsku zabrani uvoz smeća.
– Ljudima treba objasniti procese. Većina javnosti niti ne zna što su uredbe Europske unije, a otpad je u Gospić uvezen upravo prema uredbi EU-a, a ne prema hrvatskom zakonu. Bilo kakve teze da mi možemo zaustaviti uvoz smeća jednostavno ne stoje, jer uredbe EU-a su zakoni na razini Unije koji su obavezni za sve članice. A Hrvatska je članica Europske unije, i za nas vrijede isti propisi kao i za ostalih 26 država unutar Unije, kaže Lukić.
Uostalom, u proteklih 26 godina razina i kvaliteta upravljanja otpadom stubokom je promijenjena, ne samo u Hrvatskoj već i unutar cijelog EU-a. Sve do 2000. godine cijela je Europa gospodarila otpadom po vrlo jednostavnom, rudimentarnom principu. Prikupi otpad, stavi ga na kamion i odvezi na deponij. No u tom trenutku prevladala je potpuno nova filozofija jer je postalo jasno kako taj način upravljanja otpadom nije dugoročno održiv i kako treba nešto poduzeti.
– Od toga vremena Europa počinje graditi sustav, a njegov razvoj traje sve do današnjeg dana. Prvo se u Danskoj krenulo s masovnim spaljivanjem otpada, ali bez ikakvih filtracija plinova. I uskoro im se dogodila velika koncentracija dioksina i furana. Danas se to više tako ne radi, postoje dvostupanjski i trostupanjski sustavi filtracije kojima se štetni plinovi filtriraju, kaže Lukić.
U prilog tomu govori i službeni podatak kako je u Danskoj nakon uvođenja boljeg izgaranja i pročišćavanja dimnih plinova emisija dioksina iz spalionica otpada pala za 94 posto, iako se količina spaljenog otpada u međuvremenu više nego udvostručila. No ipak, ključ ne leži samo u tehnologiji spaljivanja. Ključ leži i u razvrstavanju.
– Biorazgradivi otpad čini jedan od najvažnijih segmenata cjelokupnog otpada, na njega otpada oko 40 posto količine. I ako se uspješno razdvaja otpad, dobar dio problema je riješen jer tom separacijom uklanjamo 40 posto ukupne mase s kojom se moramo nositi. Taj dio ne treba spaljivati, biorazgradivi otpad rješava se na drugačije načine, kaže Lukić. Napominje kako je u periodu od 2000. do 2010. unutar EU-a, čija tada još nismo bili članica, uspostavljen regulatorni okvir i donesene su pravne regulative. Saniraju se odlagališta, uvodi se odvojeno prikupljanje otpada, uvedeni su i sustavi otkupa ambalaže. Hrvatska je u to vrijeme također usvajala europsku regulativu i načinjen je cijeli niz koraka po pitanju upravljanja otpadom.
– Diljem Hrvatske sanirano je preko 200 odlagališta otpada. Sva seoska odlagališta pretvorena su u prihvatljive zelene površine, a počelo se i s izgradnjom MBO-a, odnosno postrojenja za mehaničko-biološku obradu otpada. Bila je to prava tektonska promjena, a poseban iskorak načinjen je uvođenjem prikupljanja ambalažnog otpada. U relativno kratkom vremenu od nekih godinu dana, u prvom valu, prikupljeno je oko 180.000 tona ambalaže. To je naravno bio prvi udar, kada se prikupljala i otprije odbačena ambalaža koja se nalazila u prirodi. Kasnije se ta količina stabilizirala na 50 do 70 tisuća tona ambalažnog otpada godišnje, koliko se i danas prikuplja, kaže Lukić.
Složene odluke
Uvođenje sustava MBO-a bio je još jedan veliki iskorak u upravljanju otpadom, ne samo u Hrvatskoj već gotovo u svim zemljama Europske unije. Riječ je o postrojenjima koja obrađuju miješani komunalni otpad, i to u dvije faze. Prvo se u mehaničkoj fazi otpad usitnjava u posebnim drobilicama, da bi potom radnici i strojevi odvajali korisne sirovine poput metala, plastike i papira. U drugoj, biloškoj fazi organski, odnosno biorazgradivi dio otpada se obrađuje kompostiranjem ili anaerobnom digestijom, odnosno razgradnjom bez kisika.
– Upravo pri izgradnji MBO-a na razini Europske unije načinjena je jedna greška koju moramo ispraviti. Otpad koji ostaje iza MBO-a bio je planiran za spaljivanje u cementarama, no pokazalo se kako veliki broj MBO postrojenja jednostavno ne može napraviti dovoljno kvalitetnu sirovinu za spaljivanje. Cementare imaju svoje kriterije, a sirovina mora imati određenu energetsku vrijednost kako bi mogla biti iskorištena za spaljivanje. U velikom broju slučajeva to nije tako, pa danas u skladištima diljem EU-a stoji 10 milijuna tona sirovine ostale nakon MBO postrojenja koju je nemoguće spaliti u cementarama, kaže Lukić.
Upravo zbog tih nedorađenosti, na razini Europske unije donosi se nova regulativa koja se ubrzano implementira. A njeno usvajanje neće biti lako. Ogroman zaokret postoji ne samo prema zakonodavstvu koje se mijenja, već i prema sustavu financiranja gospodarenja s otpadom, čemu se sve zemlje članice Europske unije, uključujući Hrvatsku, trebaju prilagoditi. A to definitivno neće biti lako. No prilagodbe su nužne, jer samo uz njih moguće je računati na sredstva iz fondova EU-a.
Odlagališta više ne mogu biti rješenje, cementare mogu preuzeti samo dio otpada, a količine koje nastaju neće nestati zbog prosvjeda ili zabrana. Hrvatska će zato, baš kao i ostatak Europe, morati odlučiti što će s onim što se ne može reciklirati, kompostirati ili ponovo upotrijebiti. I upravo će odgovor na to pitanje odrediti kako ćemo svojim otpadom gospodariti sljedećih nekoliko desetljeća.
najnovije
najčitanije
Zadar & Županija
Prva izjava gradonačelnika
Erlić nakon velikog priznanja: “Zadar je sve privlačniji turistima, ali mora ostati grad kvalitetan za život”
Zadar & Županija
Veliko priznanje
Zadar je šampion hrvatskog turizma!
KK Zadar
Premijer liga, 9. kolo
Modrićeva momčad u Zaboku lakoćom do devete pobjede
Hrvatska
NAKON OTKAZIVANJA
Merlinov tim razmatra tužbu protiv Splita! Tvrde da je pjevaču nanesena značajna reputacijska šteta
Zadar
KULTURNA BAŠTINA
Što je Zadar izgubio rušenjem povijesnih građevina? Nova knjiga Pavuše Vežića otvara važno pitanje o sudbini grada
Zadar
Dobre vijesti
Trogodišnjak iz Zadra preživio stravičan požar, sestra otkrila kako je danas: ‘Majka se kaje, ali jedno i dalje odbija’
Zadar
Sandra Petričić
Suvlasnica poznatog zadarskog restorana bez dlake na jeziku: ‘Nama je važna samo zarada, a dugoročno uništavamo grad’
Zadar
propali slučaj
NIŠTA OD ŠTRAJKA MLADIH U ZADRU Ispred zgrade Sveučilišta okupila se tek šačica prosvjednika!
Zadar
deja vu
Automobil sletio u more na Obali kneza Trpimira: ‘Uvik isto’
Hrvatska
STOPAMA KOLEGA