Od čistog zraka do brige za vodu: Ličani ne odustaju od borbe protiv otpada

Lička kapo crna i crvena, oj livado, travice zelena!« Uf, lička kapo…

Dok se leti autocestom i dok se čovjek čudi temperaturi koja prkosno teži nuli, svom suncu usprkos, ne može da se ne sjeti onog koji reče da je ova zemlja najljepša u zoru. Lika je najljepša u zoru. Da nije tako ne bi naš fotoreporter Dado svako malo uzdisao zbog kadrova što ih se u vožnji aparatom uloviti ne može. Okolo ljepota tolika da nevjerica bude veća da je usred toga netko odlučio istovariti smeće, otpad, neopasni i opasni, tone njega, 44 tone! Taj je sušto zlo i garant nikada nije čuo onu o ličkoj kapi.

Put kroz institucije

Čim se s autoceste siđe na izlazu za Gospić naleti se na stado krava. Daleko su, a i nismo baš znalci, ma vjerojatno je i koja buša među njima. Pase stado, što bi drugo, nesvjesno posve da cijelu zemlju politički i na svaki drugi način potresa tema nelegalnog odlagališta otpada u Gospiću. Brdo otpada, zakopan otpad, otpad nabijen u velikim silosima propalog bivšeg Poljoprivredno prehrambenog kombinata Velebit, otpad pod zemljom, otpad u zraku. A bit’ će da nikada znali i ne bi da je u Gospiću odlagališta da nije Građanske inicijative »Gospić je moj dom«. Daria Došen nas čeka u centru, u kafiću »Ličan«. Pijemo kavu i vodu dakako. Dočekala nas je Daria premda je čeka posao. Treba i plaću zaraditi.

– Onaj normalni život, pati li, pitamo.

– Pati, pati prilično, iskreno će Daria, makar bilo uz smiješak.

– Svi mi koji smo u inicijativi, nas 16, podnijeli smo dosta velike žrtve što se tiče obiteljskog i privatnog života. Ali dobra smo ekipa, kompaktna, na istoj valnoj duljini. I uvijek kad netko malo i potone ovaj drugi se probudi pa ga gurne naprijed, na to će Daria.

Daria je u geodetskoj firmi, čekaju je tereni, spašavaju kolege iz tima, ali da posao pati, pati. S druge strane njih 15 na noge je diglo njih na desetke tisuća. Reći će Daria kako joj se čini da je tim veći značaj nedavnog prosvjeda na Trgu bana Jelačića što je sve poteklo iz Like.

– Lika se u pravilu percipira kao zapuštena neka regija, jako slabo naseljena, mi bi rekli smatraju nas izbrisanima. A onda ti ljudi, ajmo reć’ otpisani, dođu na glavni zagrebački trg i dignu cijelu Hrvatsku na noge, veli Daria.

Posljedica svega je i to da danas put inicijative stiže hrpa mejlova, poziva odasvud iz zemlje onih koji očekuju da riješe i njihov problem.

– Ljudi očekuju da vodimo sve, a to je nemoguće, kaže Daria.

Čini se laiku već na prvu da Inicijativa i narod dišu gotovo k’o jedan. Slaže se s tim Daria, ma napominje da je trebalo dugo da steknu povjerenje ljudi.

– Mi vam godinu i pol idemo preko institucija, šaljemo dopise. Pa bi nas znali pitati ljudi što to mi uopće redimo, jer ništa opipljivo nije bilo. Tjerali su nas od početka da idemo na cestu, na ulicu, ali mi smo po profilu nekom takvi da smo htjeli sve riješiti kroz institucije. Koliko god smo svjesni da su institucije dovele do ovoga, opet smo svjesni da jedino institucije to mogu riješiti, ističe Daria.

Nema odmora

U početku su ih te institucije ignorirale, da bi se pokrenulo kada se uključila pučka pravobraniteljica.

– Onda je priča krenula u javnost i onda su i naši ljudi, Gospićani, Ličani, počeli shvaćati što mi to radimo. Shvatili su da je sve što smo radili, svi ti dopisi, temelj za daljnje djelovanje, objašnjava Daria.

A bome, za Liku se itekako čulo.

– Zna se, međutim, naći onih koji će vam spomenuti kako ste učinili reputacijsku štetu, Lici, poljoprivredi, imidžu. Meni se čini da je sve ovo zapravo reputacijska korist, a ne šteta, kažemo.

Daria će na to reći kako se Lika počela razvijati ozbiljnije u smjeru turizma nakon korone. Dolazili su oni kojima je trebao bijeg od stvarnosti i svakodnevice, dolazili su turisti po svoj mir. A onda se ukazao otpad. I počela se spominjati reputacijska šteta.

– Tu treba biti dosta pametan. Zato i govorimo da se sve mora što prije riješiti da Lika krene u tom smjeru. Je li veća korist ili šteta to će vrijeme pokazati, ali da smo mi proizveli tu štetu, sigurno nismo, mada se i to pokušava nama pripisati, kazuje Daria.

Nije da nije bilo onih koji misle da problema ne bi bilo da ga se pomelo pod tepih, ali što za deset godina i što sa zdravljem, pita se Daria.

– Ja sam uvjerena, i pričamo već i s poljoprivrednicima, da će se sve krenuti rješavati i da će se vrlo brzo vratiti na staro. A i ljudi koji su sa svim upoznati svjesni su da je to još lokalizirano, da je to još na nekih 50 metara od silosa i da nije otišlo dalje. Ali tu je ta opasnost podzemnih voda i zato inzistiramo na monitoringu, objašnjava Daria.

I zato se, među ostalim, otpad mora uklonit hitno. A sve traži vremena, 18 mjeseci najmanje po planu sanacija Vlade.

– Trajat će sve ovo. Hoćete li vi to izdržati!? – pitamo.

– Sada je već to postala zafrkancija, to da svaki put kažemo: »Ajde još riješimo ovaj sastanak, pa ćemo odmorit.« Znali smo biti doslovno na dnu, da ne možemo, da nema energije, ali kad te netko motivira probudi se inat, sjetiš se koliko si se do sada dao i koliko si puta bio za odustati, ali si bio sretan da nisi. Jer vidiš da ima nekih koraka put naprijed. Mi ćemo izdurat’, sigurno – poručuje Daria.

Nju teren zove. Vodi nas Daria put odlagališta, da ne lutamo. S ceste se one hrpe smeća ne vide. Uz cestu je prvo željeznička pruga, onda se vide visoke zgrade bivšeg PPK-a. Otpad je iza visoke ograde. A taman u trenu našeg posjeta evo i zaposlenika Kostak grupe koji su taman krenuli s radom na sanaciji. Na tren se kapija otvorila, taman da se na tren vide stabla šume na rubu »ledine« pod koju je zakopan otpad. Priča kaže da je šuma nekad bila praktički tik uz zidove bivšeg PPK-a. Pa se krčilo sve, da se ima što kopati, da se pod plato zakopa štošta.

– To je danas Prehrambeno poljoprivredni kombinat, to je hranilo Liku, a danas je truje. Tu je i obrana bila u ratu, s ovog tornja su branitelji branili grad. S glavne ceste je sve gotovo pa neprimjetno, veli Daria.

Kome vjerovati?

Još ako se zna da je u blizini i komunalno odlagalište gotovo da i ne čudi da dugo nitko nije na sve ovo obraćao pažnju. Kapija se i opet zatvorila. Čeka se rano popodne da se službeno otvore radovi. Daria ide za poslom. Mi idemo tamo gdje su Lipe. A Lipe su praktički tu, prve do. Samo treba malo makadamom uz prugu, pa desno. Uz cestu evo kuća. Na ogradi piše da tu OPG ima Slavka Štimac. Imenjakinju slavnog glumca ne vidimo, ali nas zato s balkona kojem samo ograda fali motri stasiti brko. Prvo motri, a onda silazi da se upoznamo.

– Nikola, veli dok pruža ruku.

– Šjor Nikola, živite li ovdje cijeli život, pitamo ga.

– Rodna kuća mi je gore, 500 metara daleko, a ovu sam pravio prije rata, kaže.

– Nije valjda da ste sad zažalili, u strahu ga pitamo.

– Nisi onda moga znat da će ovako bit! Boga ti draga, Lika bila poznata po čistom zraku. Mi smo vodu pili na svakom potoku. Kud to sve dođe, na to će Nikola.

– Kako ste mi ono odmah rekli, da vam na živce ide sve to, provjeravamo.

– A di neće ić!? U strahu si. Popijem ja vode i sad iz vodovoda, ali uvik misliš, uvik mi je na pameti to smeće, iskreno će Nikola.

Nema druge nego vjerovat ispitivanjima, kontrolama, vjerovati kada kažu da je ispravna, velimo mu.

– Jedni govore ovako, jedni onako. Kome više virovat!? Ja više ne virujen sam sebi. Dovelo je do toga, strastveno će Nikola.

Kazujemo mu da smo taman s odlagališta, da su počeli sa sanacijom. Nije mu mrsko. Lako se složiti s njim da je »lako za nas«, nas koji smo debelo zagazili u onu neku drugu polovinu života.

– Ali dica, mladost! – zabrinut je Nikola.

– A tko je kriv, pitamo, gotovo pa retorički.

– ‘Ko je!? Aaa, ne spominju krivce, na to će Nikola.

I nije jedan krivac, mudro pretpostavlja Nikola. Skrećemo malo s teme, priznajemo da je u Lipama pravo lipo.

– Meni samo jedno nije jasno, naselje se zove Lipa, a u vas oko kuće višnja. Bit će zato sva ova višnjevača što se sunča na balkonu, šalimo se.

– Najmanje je lipa. Hahaha, grleno će Nikola.

Najbolja janjetina

Pitamo ga je li se žale što poljoprivrednici, vlasnici OPG-ova, je li im pala prodaja autohtonih proizvoda otkad je ovoga otpada.

– Ja imam ovaca nešto. Jedem ih uredno. Računaš domaće je, kaže.

– Jedino me strah da ćemo se posvadit čija je janjetina bolja, velimo.

– Nema tu svađe, lička. Najbolja je lička pramenka, smije se Nikola.

Ajde neka bude, nećemo se svađati baš kao ni oko Nikoline teorije i prakse da je vrijedno vatre samo janje oko 30 kila teško. I ljudi kupe kadikad koje, još uvijek i svemu usprkos, barem kod njega.

– Što više pričamo o lipom više mi je muka od silnog otpada, škovaca, priznajemo.

– E, škovace, škovace. Ko se tome nada, rezignirano će Nikola.

Kaže da im je evo i ministar poljoprivrede nekidan svratio, pitao treba li za stoku vodu dovoziti kad je bunar u Lipama nevaljan. Samo, jesmo li se za ovo borili!?

– E to je ono pitanje. Ljudi poginuše, ostadoše invalidi. To je to pitanje. A zašto!? A imamo bogom danu Lijepu našu, kaže Nikola.

Nije on jedini u Lipama da ima ovaca, da OPG ima. Obećavamo Nikoli da ćemo na povratku svratit probat višnjevaču. Put vodi dalje. Evo čovjek taman goni malo stado koza na ispašu. Kad je čuo da smo novinari odlučio je požuriti za kozama.

– Već su bili novinari, svaki dan, kaže pa za kozama.

I nije mu za zamjeriti. Koju kuću dalje eto zato Marice Krpan. I njen OPG, odnosno sin ga vodi a ona pomogne s ovcama. Trenutno je, kaže, 13 ovaca. Nekada je bilo i više.

– Ali kako sam ja malo sa zdravljem otišla, sad je manje, kaže.

– Sa zdravljem!? Pa vi izgledate sjajno, iskreno ćemo.

Smješka se ona, kaže: »Fasada je jedno, a unutrašnjost drugo.« A kaže da se unatrag godinu tu dogodilo veliko zagađenje zraka.

– Kako ste to shvatili, pitamo je.

– Bila sam oko životinjica, išla pušiti vani i osjetila sam žarenje, pečenje grla, pečenje očiju. Ali, neću nikoga zvat. Međutim susjed zove za nekoliko minuta i pita: »Gdje si?« Pita osjetim li i ja nešto. Mislila sam da se čini samo meni, međutim za čas su se povezali telefoni. Osjetilo se to i s one strane glavne ceste. Tad je krenulo, priča Marica.

Tad se, reklo bi se, upalila ljudima lampica.

Novac i samo novac

– Od naših čistih Lipa, zdravih Lipa došlo je da se i drveće suši, nisi sigur više ubrat ni šipak, ni išta, priznaje Marica.

– Dalo vam je straha, velimo.

– Nije to strah, to je istina, ispravlja nas ona.

Pitamo može li se ovo popraviti.

– Najprije treba sankcionirat one koji su ovo dopustili, ne dvoji Marica.

I nije ni malo optimistična.

– Ja sam već u godinama i stara, ali žao ti je djece. Što će oni, pita se.

Pokušavamo skrenuti temu na janjce. S Nikolom je ta taktika uspjela.

– Što se tiče janjčića i prodaje to ide normalno, zanima nas.

– Ne, ove godine ne, kaže.

– Mislite da je zbog otpada, pitamo.

– Ne znam. Prisiljen si ih nekom pokloniti, kaže Marica.

– A opet, sad se ovdje kontrolira sve višestruko. Možda je ovo janje zdravije nego paško, lovimo se za slamčicu.

– Zagađen je cijeli svijet. Ali, najbitnije da svi spominju pušenje, mudro će Marica.

Onaj bunar koji je do jučer bio izvor vode za sve ne koristi više nitko, ni stoka. Zato se silos PPK iz Lipa vidi. Kako ne bi kad je na nekih 300 metara zračne linije daleko.

– Ja ne mogu shvatiti kako nam se odlagalište dogodilo, da se netko s ovakvim stvarima igra, priznajemo.

– I oni imaju djecu, imat će nasljednike. Da li je itko razmišljao o tome!? Ili samo novac, novac!? A dovoljno je skuvat tri krumpira i nećeš umrijeti od gladi. Samo novac, kaže Marica.