GEOPOLITIKA Turskoj više nije prioritet članstvo u Europskoj uniji

Turskoj članstvo u Europskoj uniji više nije prioritet. Potvrdio je to turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan u intervjuu kojega je dao Al Jazeeri izrekavši glasno ono što je godinama već svima potpuno jasno.

– Mi ne zatvaramo vrata pregovorima. Još razmatramo mogućnost članstva, ako nas prihvate, dobro, ali ako i ne, u redu, s tim nemamo problema. U svakom slučaju, članstvo nam više nije prioritet, obrazložio je Erdogan.

Bruxelles i Ankara koketiraju već dugo. Iako formalni status kandidata za članstvo Turska ima od 1999., dok su 2005. formalno otvoreni pregovori, prvi sporazum o pridruživanju Turske u zajednicu potpisan je još 1963., u vrijeme dok je EU postojao kao EEZ, odnosno Europska ekonomska zajednica. U posljednju 21 godinu, od 35 pregovaračkih poglavlja otvoreno je njih 16, a samo jedno je zatvoreno, i to uvjetno. Ionako spor pregovarački proces dodatno je usporen u posljednjih deset godina, jer posljednja je međuvladina konferencija s Ankarom održana još 2016. godine.

Problem Cipra

Izvještaji Europske komisije kao glavne prepreke uglavnom naglašavaju ograničenje u slobodi govora, nisku neovisnost sudstva te ugroženi položaj opozicije. I upravo je to barem formalni razlog zbog čega su pregovori već godinama, ako ne prekinuti, a ono potpuno zamrznuti. Tomu treba dodati i činjenicu kako Grčka i Cipar, kao članice EU-a, zasigurno ne bi ratificirale pristupni sporazum Turske s Europskom unijom čak i kada bi do njega, nekim čudom, došlo. Naime, upravo je Turska jedina zemlja na svijetu koja formalno priznaje Sjeverni Cipar kao neovisnu državu, a pritom je i njegov glavni financijer, ali i vojni zaštitnik. Hladno analizirajući, Bruxellesu ovakav stav Turske ne smeta. Dapače. Jer prilično je očito kako EU danas Tursku vidi svojim ključnim partnerom, ali izvan granica unije. To je posebice bilo vidljivo prije mjesec i pol dana, kada je Kaja Kalas posjetila Ankaru. I pritom, iako je u njenoj delegaciji bila i povjerenica za proširenje Marta Kos, nije bilo govora o pristupnim procesima Ankare, već su se teme doticale sigurnosti, rata u Ukrajini i Bliskom istoku, transporta i energije.

Naime, Turska danas nije Turska iz 2005. Europa danas treba Tursku podjednako koliko Turska treba Europu, i to zbog cijelog niza geopolitičkih razloga. Počevši od činjenice da Turska kontrolira ulaz u Crno more, preko njenog utjecaja na Bliski istok, energetskih koridora i njene rastuće i vrlo snažne obrambene industrije. Kao i zbog činjenice da upravo Turska kontrolira migrantske rute koje vode s Bliskog istoka i srednje Azije prema Europi. I svega je toga Ankara svjesna, te više ne nastupa kao netko tko svim silama i pod svaku cijenu želi ulazak u ekskluzivni klub. Ankara danas nastupa kao ravnopravan partner koji ne pristaje na diktate i koji sam postavlja uvjete.

Obrambena suradnja

S druge strane, Bruxelles nema namjeru smanjivati demokratske kriterije koje postavlja pred zemlje kandidatkinje za članstvo. Uostalom, EU ima i mehanizme kojim se mogu sankcionirati postojeće članice kojima razina demokracije pada, kao što se prošlih godina događalo s Mađarskom. I nema pomisli kako bi Turska mogla dobiti zeleno svjetlo ili napredak u pregovorima dok god demokratski standardi nisu dignuti na najvišu moguću mjeru.

Kada se sve to sagleda, prilično je jasno kako ovakav razvoj događaja odgovara i Ankari i Bruxellesu. Turska je i dalje na papiru zemlja kandidat, i to može ostati još godinama. No u stvarnosti ona postaje nešto drugo. Postaje glavni strateški partner Europske unije, no ne i njena članica. I u takvom rješenju koristi su za obje strane.

Ankara u takvoj kombinaciji dobiva pristup europskom tržištu, carinsku uniju s Europom koja je na snazi još od 1996., razvijenu trgovinsku i obrambenu suradnju kao i politički utjecaj, ali bez neugodnog uplitanja Europe u turska unutarnjopolitička pitanja, bez prevelikih propitkivanja o sudbini opozicijskih lidera poput Imamoglua ili Kavale, bez nametanja ograničenja poput uvođenja sankcija Rusiji.

S druge strane, Bruxelles s ovakvim strateškim partnerstvom, ali bez turskog članstva u uniji dobiva slobodan pristup velikom turskom tržištu, kontrolu migracijskog pravca, kao i posredan utjecaj na zemlje Bliskog istoka kod kojih Turska odlično kotira. I sve to bez političkog problema primanja Turske u svoje redove.