Dvije autorice, dva romana i dvije snažne životne priče: 'Život je uvijek maštovitiji od svake fikcije'

U atriju Providurove palače u četvrtak, 30. srpnja, s početkom u 19 sati, bit će predstavljena dva zapažena romana hrvatskih autorica – “Provalija” književnice i glavne urednice Fenix-magazina Marijane Dokoze te “Ne razumiš” autorice Ive Blažić.

Riječ je o dvjema knjigama koje, svaka na svoj način, govore o snazi čovjeka, životnim prekretnicama, boli, ali i sposobnosti da se unatoč svemu pronađe put prema naprijed.

Uoči zadarske promocije razgovarali smo s Marijanom Dokozom o povezanosti njezina romana “Provalija” s istinitom ljudskom sudbinom koja ga je nadahnula, o odgovornosti pisanja o tuđim životima, ali i o posebnoj povezanosti s Ivom Blažić i njezinom knjigom “Ne razumiš”.

Zavirivanje u ljudsku dušu

Jedna promocija, dvije autorice i dvije snažne životne priče – vaša i Ivina. Što vas je povezalo?

– Ivu Blažić ne treba promatrati samo kroz ono što joj se dogodilo, nego kroz ono što je, unatoč svemu, izgradila. Još iz školskih dana ostala mi je u sjećanju kao djevojka koja je, zajedno sa svojom majkom, pokazivala posebnu snagu. Tada nisam ni slutila koliko je hrabrosti, upornosti i životne energije bilo potrebno za svaki njezin korak. Dok sam čitala njezinu autobiografsku knjigu “Ne razumiš”, upoznavala sam jednu novu Ivu – ne samo djevojku koju sam nekada susretala u školskim hodnicima, nego ženu koja je svoj život ispričala iskreno, jednostavno i s nevjerojatnom vedrinom. Njezina priča daje nadu jer, osim o nemoći, govori o snazi, ljubavi, humoru i odluci da se život prihvati onakav kakav jest. Najviše me kod Ive dirnulo to što nije dopustila da je ljudi gledaju samo kroz njezin invaliditet. Želi da je upoznaju kao osobu – sa svim njezinim snovima, pogreškama, radostima i borbama. Njezina knjiga nije o invaliditetu, nego knjiga o životu. Mislim da bi je svatko tko se barem jednom osjetio usamljeno, nemoćno pred životom ili tužno, a nema čovjeka koji se ponekad tako ne osjeća, trebao pročitati.

A zašto nas dvije? Kada sam Ivu pitala zašto do sada nije imala promociju, odgovorila mi je: “Zadar mene ne želi.” Željela sam joj dokazati da nije u pravu. Ponekad nam se zbog prepreka koje susrećemo učini da nas netko ne želi vidjeti ili čuti, ali Zadar, baš kao i svaki drugi grad, samo treba podsjetiti da pogleda svoje ljude. A kada pogleda, sigurna sam, prepoznat će njihove vrijednosti.

Vaš novi roman “Provalija” snažno je odjeknuo u hrvatskoj javnosti, ali i među hrvatskim iseljenicima u Njemačkoj i Italiji, gdje je već promoviran, jer donosi priču o čovjeku koji se suočava s jednom od najtežih životnih istina, saznanjem da djeca koju je godinama odgajao nisu njegova biološka djeca. Što vas je potaknulo da ovu priču pretvorite u roman?

– Prije svega potaknula me snaga same životne priče. Kada sam čula kroz što je taj čovjek prošao, najprije sam ostala šokirana, a potom sam u svemu tome prepoznala priču o ljubavi, izdaji, boli, oprostu i snazi čovjeka da nastavi živjeti nakon što mu se sruši ono u što je vjerovao. Kao novinarka često se susrećem s ljudskim sudbinama, ali neke priče ostanu u vama i traže da budu ispričane na dublji način. Dok sam pisala roman, nije me zanimalo samo pitanje biološkog očinstva, nego i kako čovjek pronađe smisao kada se suoči s istinom koja mijenja cijeli njegov život. Htjela sam zaviriti u unutarnji svijet muškarca koji će cijeloga života nositi nezamisliv križ, ali koji nikada nije, a vjerujem ni neće, izgubiti svoju ljudskost i svoju dobrotu.

Uvijek mi je čovjek bio važniji od njegove priče

Zašto roman nosi naslov “Provalija”?

– “Provalija” označava trenutak u kojem se ovaj otac našao pred provalijom i morao donijeti odluku hoće li pasti u nju ili će pronaći dovoljno snage da je zaobiđe. A čak i ako neki čovjek u životu upadne u provaliju, svaka takva provalija nosi isto pitanje: hoće li ostati na njezinu dnu ili će pronaći snagu da iz nje izađe. Ovaj je otac pronašao tu snagu.

Kako ste prvi put čuli za priču koja je postala temelj romana “Provalija”?

– Odmah sam znala da ću napisati tu priču. Čim mi se javio taj čovjek i ispričao mi svoju životnu sudbinu, osjetila sam da u rukama držim roman. Dok je govorio, u mojoj se glavi već slagao kostur priče. To je jedan nevjerojatan osjećaj – slušate nečiji život, a istodobno vam se pred očima stvaraju rečenice, poglavlja i stranice knjige, kao da ih život sam ispisuje. Pričao je o svojoj sudbini, a ja sam sve jače shvaćala kako on to ne gleda kao jednu golemu ljudsku dramu, već kao zahvalu životu jer mu je ipak dao djecu. Ne biološku, ali njegova ljubav prema toj djeci je bila jača od mržnje i ljutnje prema supruzi zbog onoga što mu je učinila. I to je meni bilo fascinantno. Oduvijek vjerujem da najbolje priče donosi sam život i da je posao novinara, ali i jedna od najvažnijih osobina književnika, prije svega znati slušati ljude.Volim pisati o ljudskim sudbinama i nekako imam sreću da ljudi sami pronađu put do mene. Povjere mi svoje priče, često one koje godinama nisu nikome ispričali. Dogodi se i da mi nakon književne večeri ili nekog događanja na koji odem, netko priđe i kaže: “Imam jednu priču koja bi vas mogla zanimati.” A onda čujem nešto toliko nevjerojatno da pomislim kako to nikada ne bih mogla izmisliti. Život je uvijek maštovitiji od svake vaše mašte i fikcije i upravo zato vjerujem da su najjači romani oni koji izrastaju iz stvarnih ljudskih sudbina.

Koliko je bilo teško zadobiti povjerenje čovjeka čiju ste sudbinu pretočili u roman?

– Mislim da ljudi koji prate moj rad, a često i oni koji ga tek upoznaju, prije nego što mi se obrate, istraže tko sam i kako radim. Uvijek mi je čovjek bio važniji od njegove priče. Bilo da sam ga slušala kao novinarka, književnica ili jednostavno kao Marijana koja je prijateljica ili poznanica. Mnogo puta sam čula priče koje bi, kao novinarski tekst ili roman, sigurno privukle veliku pozornost čitatelja. Ali istodobno sam vidjela koliko bi potpuno razotkrivanje nečije istine moglo nauditi osobi koja mi se povjerila ili ljudima oko nje. No, nikada nisam dopustila da mi atraktivnost priče bude važnija od čovjeka. Ako to ikada dopustim, više neću napisati ni jednu rečenicu. Zahvalna sam Bogu i životu jer mi se i oni koji me ne poznaju često otvore i povjere svoje najdublje istine. To me ponekad iznenadi, ali vjerujem da ljudi imaju duboku potrebu izgovoriti ono što ih boli. Čovjeku je lakše kada progovori. Zato osjećam veliku odgovornost prema svakoj priči koja mi je povjerena. Kada vam netko preda svoj najbolniji dio života, to je kao da vam u ruke stavlja nešto vrlo krhko. Možete to sačuvati ili razbiti. Moja je želja bila da se u romanu prepozna istina i da ovaj otac, kako je i sam rekao, u naslijeđe svojoj djeci ostavi istinu o kojoj mu je teško pričati njima. Pritom sam jako pazila da tu istinu ispričam najvjernije što mogu, a pred čitateljima sačuvam njegovo dostojanstvo. Vjerujem da je upravo to najvažnije kada pišemo o stvarnim ljudskim sudbinama.

Mnogo je njih koji odgajaju tuđu djecu

Koliko je vremena prošlo od prvog razgovora do završetka romana?

– Gotovo dvije godine. U međuvremenu se mnogo toga promijenilo – u njegovu životu, u životu njegove bivše supruge, odnosno majke djece, ali i u životima same djece. Hvala Bogu, djeca su danas dobro i vjerujem da je ono najgore iza njih, premda će taj križ nositi cijeloga života. Nažalost, nisu jedini. Mnogo je djece u Hrvatskoj koja odrastaju s takvim obiteljskim pričama. I sama poznajem nekoliko obitelji u kojima su očevi godinama odgajali djecu vjerujući da su njihova, a kasnije saznali da biološki nisu. Dobro poznajem jedan slučaj iz sela pokraj Zadra u kojem su gotovo svi znali istinu, kao što to često biva, osim čovjeka koji je dijete odgajao. Istinu je doznao tek kada je dijete imalo sedam godina. Ne daj Bože nikome takvu sudbinu. Mogu razumjeti očeve koji, unatoč svemu, ostanu uz tu djecu. Biološki možda nisu njihova, ali ljubav, zajednički život i godine provedene zajedno ne mogu se izbrisati jednim saznanjem. Često zatvore oči jer su to, u svakom stvarnom smislu, njihova djeca. Dok sam pisala roman razmišljala sam o sebi i svojoj djeci. Kada bi mi danas netko rekao da je jedno od moje djece zamijenjeno u rodilištu i da biološki nije moje, moji osjećaji prema tom djetetu ne bi se promijenili ni za trenutak. U sebi bih nosila bol koja vjerojatno nikada ne bi nestala, ali dijete ne bih dala i ne bih ga voljela ni trunku manje.

Što vas je najviše iznenadilo u toj priči?

– Tijekom cijelog procesa pisanja romana, dok sam razgovarala s ocem djece, najviše me čudilo to što ranije nije shvatio da ga supruga vara. Dok mi je prepričavao događaje, znakovi su se činili očitima. Osobno sam se susrela s njim tek kada je knjiga bila napisana. Dok smo sjedili u kafiću, postalo mi je jasno da ih nije mogao prepoznati upravo zbog svoje dobrote i povjerenja koje je imao prema njoj. Najviše su me zaprepastile neke situacije i postupci njegove supruge. Moja baka Ika znala je reći: “Muškarac ne može ni pomisliti ono što žena može učiniti.” Upravo bih tom rečenicom najbolje opisala neke njezine postupke i odluke, ali i njezin karakter. No, o čemu je riječ, otkrit će čitatelji u knjizi. Nećemo im sada otkriti sve detalje. Otkrit ćemo samo kako će glavni lik romana “Provalija” doći na promociju u Zadar.

Ugledni književnici, svećenici i talentirani glazbenici na književnoj večeri u Zadru
Glavni pokrovitelj književne večeri u Zadru je Grad Zadar. Uz autorice Marijanu Dokoza i Ivu Blažić o knjigama, njihovim porukama i temama koje otvaraju govorit će hrvatski književnik i umirovljeni časnik Hrvatske vojske Ante Nadomir Tadić Šutra, fra Ante Bilić, voditelj Župe Veliko Brdo kod Makarske, te hrvatski novinar, povjesničar i publicist Zvonimir Despot. Ulomke iz knjiga čitat će prof. Daniela Nižić. U glazbenom dijelu programa nastupit će Nina Vujević, talentirana mlada pjevačica i finalistica showa The Voice Kids, te zadarski glazbeni duo Myousiq, koji čine talentirane glazbenice Mateja i Magdalena Miočić.