Priča o čovjeku koji je u podrumu pronašao podzemni grad gdje je nekada živjelo 20.000 ljudi

U gradu Derinkuyu u Turskoj jedan je čovjek tijekom renovacije kuće u ’60.-ima primijetio da se broj njegovih kokoši zagonetno smanjuje.

Tijekom preuređenja primijetio je da se u njegovom podrumu stvorila mala pukotina kroz koju su njegove kokice nestajale, bez da je imao ideju što bi se moglo nalaziti s druge strane…

Odlučivši otkriti gdje su se uputile, nakon malo kopanja imao je što otkriti: pronašao je ulaz u golemi podzemni grad, što je odvelo do kasnijih otkrića više od 600 ulaza koji su pronađeni unutar drugih domova ljudi, a koji su vodili do podzemnog grada Derinkuyu.

Kasniji radovi i terenska istraživanja otkrili su čitavu mrežu tunela i skloništa na čak 18 razina koji su se spuštali do 85 metara i koji su nekoć bili dom i zaštita za 20.000 ljudi i njihovu stoku.

Smatra se da je ovaj golemi podzemni grad počeo kao sustav špilja koje su 1200. godine prije Krista izgradili Hetiti kako bi se sklonili od Frigijaca, a koji su zatim dodatno iskopavali područje i proširili životni prostor kada su osvojili regiju.

U kasnijim stoljećima kršćanski stanovnici Rimskog Carstva proširili su špiljske sustave dodajući više slojeva i uključivši kapelice, staje i mjesta za proizvodnju vina i maslinovog ulja.

Stoljećima su ga kršćanski građani Bizantskog Carstva koristili kao sklonište od muslimanskih pljačkaša, a u to je vrijeme podzemni grad bio najprometniji.

Nakon sloma Bizanta, lokalno kršćansko stanovništvo koristilo ga je za skrivanje od osmanskog progona još nekoliko stoljeća.

Derinkuyu, koji se nalazi u Anatoliji, nalazi se u dijelu svijeta koji je osvajan i napadan mnogo puta, te je napušten kada su mnogi kršćani Anatolije prisilno istjerani iz svojih domova i poslani u Grčku u razmjeni stanovništva 1923. godine.

On nije bio namijenjen za život, već je služio kao sklonište kako bi zaštitio svoje stanovnike od ozljeda, a dimnjaci koji su se spuštali kroz strukturu osiguravali su stanovnicima koji su tražili utočište zrak za disanje, dok je prostor za čuvanje stoke osiguravao to da su ljudi mogli ostati nahranjeni dok su se štitili od svega što im je prijetilo, piše Unilad.

Danas je podzemni grad turistička atrakcija, no samo za one koji nisu previše klaustrofobični.