MISTO MOJE (40) U Grbama je nekad bila tvornica duhana, a danas ima samo - pogrebno poduzeće

Ma, lako što više nema industrije, nestalo nam crkve, kad sam ja bila mala, nije bilo svećenika, ali je bila crkva s oltarima. Nestalo vrtića, nestalo gostionica, nestalo dućana. Više nemamo ništa…, govori Marija Uroda o Grbama, mjestu bogate i zanimljive prošlosti, ali skromne sadašnjosti.

Naime, ovo mjesto, koje je danas u sastavu Grada Nina, razvilo se početkom 19. stoljeća na ostacima građevina nekad stambenih i gospodarskih prostora tvornice duhana, koju je izgradio mletački plemić Jerolim Manfrin. Jedan od monumentalnih ulaza u ondašnju tvornicu duhana postoji i danas, a mnogi ga nazivaju Slavolukom.

Tvornica duhana

O tvornici duhana pričaju nam Ive Škibola zvani Grgo i njegova supruga Biserka koja je zbog ljubavi metropolu, rodni Zagreb, još ‘90-ih zamijenila ovim mjestom. Koliko im znači ta tvornica duhana, svjedoči slika koja, osim tzv. Slavoluka, pokazuje i ogromno imanje.

– Naši su preci došli iz Italije, tu raditi i ostali. Sadili smo nekad i pamuk, imali vinograde, sadili pšenicu, imali smo mlin tamo… Sad eventualno ljudi imaju vrt, za svoje potrebe. Sad je ovo najgore selo u okolici. Vidite koliko su »Vlaji« otišli naprijed od nas. Mi smo se nekad rugali Poljica Brigu, sad kod njih cvjeta, ljudi išli vanka, vratili se i ulagali, iskreno će Ive Škibola.

Dugo se u Grbama nije ulagalo u infrastrukturu i ljudi su se, nastavlja Ive Škibola, malo po malo selili. Ipak, s druge strane, u Grbama ima doseljenika.

– Evo, nas je bilo sedam u kući, a razredi, do četvrtog, to je sve bilo puno, u samo dvi kuće bilo 13 đaka. Sad, zadnje dite ima tri godine, prije toga slabo, dodaje 73-godišnji Ive Škibola i zaključuje da su Grbe – mrtvo selo.

Ipak, napominje Biserka Škibola, njen suprug nikad nije htio živjeti u Zagrebu, njemu je granica nakon koje lakše diše Velebit.

– A kad sam došla, ovdje je bilo lijepo i mirno. Nisam nikad ni ja požalila što sam došla, ali prije su se ljudi više družili, držali skupa, sad su druga vremena, kaže Biserka.

I ovdje se vrijeme, i razvijenost mjesta, dijeli na ono prije i poslije Domovinskog rata. Primjerice, prije rata u mjestu su bile čak tri gostionice koje su, kažu mještani, radile kao violine i u kojima je bilo više gostiju nego u Ninu. Bile su nekoć i dvije trgovine, sad nema nijedne, zadnja, koja je bila mjesto okupljanja, zatvorena je prije dvije godine. U crkvu idu u Nin, groblje im je u Ninu, djeca idu u vrtić i u školu u Nin, u dućan idu u Nin ili u Vrsi. Nije daleko, ali ipak – pješice ne mogu.

Prometna povezanost

Jedino što danas imaju je – pogrebno poduzeće. Dobro, ispred nekadašnjeg vrtića imaju dječji parkić, imaju i manje sportsko igralište, ali zasigurno ćemo se složiti da je to ipak nedovoljno sadržaja.

Međutim, uvijek je lijepo, govori Ana Škibola koja ne bi mijenjala Grbe za grad, ovdje ima svoj mir i ljudi su dobri.

Taj mir i Bogom dana klima privukla je i slikaricu Marija Vidović da iz Karlovca, prije devet godina, doseli baš u Grbe, spletom okolnosti.

– Svidjelo mi se na prvu, sve je ravno, plaže su predivne, klima je krasna, miriše more… Ipak, nedostaje infrastrukture i aktivnosti. Svugdje npr. umirovljenici imaju besplatan autobus, nije baš lako s malom mirovinom plaćati autobus do Zadra, pa bar do Nina da odemo. Ovdje su uglavnom stariji ljudi, priča Vidović i napominje kako vjeruje da bi mjesto zaživjelo da ima projekata za mlade.

Mjesto je 2021. imalo 173 stanovnika, a premda brojka nije velika, uvelike se grade obiteljske kuće, pa čak i kuće za odmor. Pozicija je idealna, Nin i Vrsi su blizu, a ovdje zaista imaju priliku za miran život, daleko od gužve i buke.

No, vjerojatno bi ih bilo i više da imaju osnovnu infrastrukturu.

– Nas su Ninjani izbacili iz projekta aglomeracije. Zašto mi ne bi’ imali kanalizaciju, nego svako dva mjeseca, i češće kad su kiše, crpimo septičke, govori starija mještanka.

Ipak, unatoč svim nedostatcima, stariji bi, kažu, radije u grob nego u stan u gradu jer su tako naučili.

Da, unatoč zatvorenim trgovinama, nestanku društvenog života i osjećaju zapostavljenosti, mještani ne skrivaju koliko su vezani uz svoj kraj. Potencijal za razvoj postoji, no bez ulaganja u infrastrukturu i stvaranja uvjeta za ostanak i dolazak mladih obitelji teško je očekivati da će se negativni demografski trendovi zaustaviti. Tipična priča o brojnim malim mjestima diljem Lijepe Naše koja čekaju novu priliku za život.