Malom školom jedrenja protiv velikog straha od mora i vjetra

Svi dječji strahovi o prevelikim valovima i vjetru, morskim dubinama koje skrivaju čudovišta, svi oni nestaju u jednoj maloj školi koju vode Marija Uhoda i Mate Ivić. Škola jedrenja za djecu u Jedriličarskom klubu Uskok, mjesto je na kojem se djeca upoznaju s morem, brodovima, osnovama jedrenja i ponašanja na moru. Mjesto na kojem preuzimaju odgovornost i podsjećaju odrasle kako, iako mali, mogu velike stvari. To je posebno došlo do izražaja na prvom jedriličarskom kampu Škole jedrenja koju su treneri organizirali u ovim vrućim ljetnim danima.

Mali jedriličari, prvi put su prespavali noć u kampu, prvi put su se, pod budnim okom trenera Ivića, družili od jutra do mraka, pomažući jedni drugima u postavljanju šatora, čišćenju ribe, u obrani od »strašnih« buba ili pak vezivanju brodica, jačajući međusobnu suradnju i povezanost koju su i već stekli tijekom treninga na Uskoku.

Zadovoljni odazivom

Trideset pet mališana ugostilo nas je u svom kampu gdje su nam otkrili koliko im se sviđa jedrenje, ali i kampiranje. Inače, do sad je Škola jedrenja postojala samo ljeti, a tek od rujna prošle godine aktivni su tijekom cijele godine.

– Škola jedrenja pokrenuta je s ciljem da se poveća broj djece koja treniraju, koja će se možda kasnije uključiti u natjecateljski program. Naime, već godinama u klubu imamo natjecateljsku skupinu od desetak Optimista koje vodi vodi Danijela Gluhan, govori nam Ivić te dodaje kako je pet njihovih polaznika prešlo u natjecateljsku skupinu.

Kako saznajemo, nedavno je i JK Uskok dobio domaćinstvo Otvorenog Europskog prvenstva za klasu Optimist 2028. pa će se, možda, neki od natjecatelja moći pokazati i na domaćem terenu.

Inače, Škola jedrenja namijenjena je za djecu koja su savladala osnove plivanja pa sve do 14. godine, a kako nam kaže trener Ivić, zadovoljni su odazivom djece i roditelja u prvoj godini djelovanja.

– Djeca moraju znati barem osnovno plivati. Ne moraju biti dobri plivači, jer nikad ne ulaze u brod bez prsluka, a zimi nose neoprensko odijelo. Međutim, najvažnije je da pobijede svoje strahove. U Maloj školi, zapravo ne treniramo toliko fizički koliko im pomažemo da se oslobode straha. Strah od velikih valova, jakog vjetra, dubokog mora ili svih onih morskih čudovišta koja postoje samo u njihovoj mašti. Postupno ih navikavamo, pratimo gumenjakom iz blizine pa se opuste, vide da je sve sigurno i svaki put steknu još malo više samopouzdanja, ističe Ivić.

Briga o brodu

– Nama je ovaj naš kanal malen, gotovo kao lokva, ali za njih, u njihovim očima, to je otvoreno more. Djeca koja su navikla igrati se u plićaku, čim više ne vide dno, osjete veliki strah. Upravo zato je važno da ga postupno prevladaju, naglašava trener Ivić.

Kako objašnjava, trenira se četiri puta tjedno, a trening traje dva sata. Napominje kako je to, što se tiče jedrenja, zapravo kratko, ali za njih – sasvim dovoljno. Tijekom treninga uče slušati upute trenera, upravljati brodom, pospremiti opremu nakon plovidbe, zabiti klin, prepoznati smjer i vrstu vjetra, vezati i odvezati čvorove, te niz drugih korisnih i zanimljivih vještina.

– Dođu u klub, opreme brod, spuste ga u more i odjedre do crvene bove. To nam je mjesto okupljanja. Nakon toga, ovisno o tome u kojoj su fazi i što taj dan radimo, ili treniraju jedrenje kroz malu regatu sa startom i ciljem ili jednostavno vježbaju upravljanje brodom. U početku brod stalno vijuga, okreće se… ali kad uspiju voziti ravno, prelazimo na sljedeći korak, objašnjava.

Velik dio treninga je učenje odgovornosti. Moraju brinuti o svom brodu, održavati ga i razvijati radne navike, a Ivić naglašava kako u ovom sportu – uvijek ima posla.

– Često se dogodi da uopće ne izlazimo na more. Umjesto toga svatko uzme svoj brod i popravlja ga. Ako brod nije ispravan, na moru će imati problema. Naime, ako ispada kormilo ili se jedro odvezuje, sve to treba pripremiti i popraviti prije izlaska.

Dragocjeno znanje

U početku, oni nisu tako spretni, ali s vremenom postanu vrlo vješti, kazuje trener naglašavajući sve te vještine koje djeca stječu uz brod i jedro, a koje će im biti od koristi i kasnije u životu. – Meni je jedrenje omogućilo tri različita zanimanja. Bio sam profesionalni jedriličar, radio sam kao skiper i danas radim kao trener. To je vještina koja vam može otvoriti puno različitih puteva. Mnogi moji kolege danas su kapetani jahti ili rade razne poslove povezane s morem. U drugim sportovima najčešće ostanete trener tog sporta, a ovdje steknete znanje koje možete primijeniti u puno različitih poslova, kazuje nam Ivić.

– Ja njih ne učim toliko, koliko oni sami sebe uče, pomažu jedni druge. Evo, i sad smo u našem prvom jedriličarskom kampu i nikakvih problema nema među toliko djece. Samo zezancija, skupa kuhamo, čistimo, peremo suđe…Stariji pomažu mlađima, a među njima se razvije lijepo zajedništvo, ističe. Dok nam to govori, prilazi nam djevojčica s ulovljenom ribom, koju je, kao pravi profesionalac, očistio drugi dječak.

Koliko je ovaj sport dobar za djecu, objašnjava činjenicom kako djeca koja treniraju kod njih nisu skoro nikad bolesna.

– Inhalatore, njih roditelji mogu slobodno baciti. Ova djeca nisu nikad bolesna, a s druge strane steknu radne navike, pobijede strahove i dobiju samopouzdanje. Ipak, na kraju krajeva, sami voze svoj brod, po jugu, po buri… govori Ivić.

Svima njima, ovo je prvo iskustvo gdje su spojili kampiranje, brodove, vjetar i more pa oduševljeno pričaju svoje dogodovštine proteklog dana i noći.