Zadarska povjesničarka pretvara arhivske dokumente u romane, objavila novi "Defter za Carigrad"

Ponekad je dovoljan jedan arhivski trag poput imena u kupoprodajnom ugovoru, podatak iz oporuke i slično da se pred povjesničarom otvori cijeli zaboravljeni svijet. Upravo iz takvih tragova zadarska povjesničarka Božena Glavan gradi svoje znanstvene radove, ali i književne priče. Ne piše romane zato što se želi odmaknuti od povijesti, nego zato što joj arhivska građa ponekad ponudi život koji nadilazi fusnotu. U novom romanu »Defter za Carigrad« čitatelje vodi u 17. stoljeće, u vrijeme nakon velikih mletačko-osmanskih sukoba, kada rat više nije jedini jezik politike, a diplomacija, trgovina, tehnologija i granice počinju jednako snažno oblikovati živote ljudi.

Za naš list doktorica povijesnih znanosti otkrila je kako povijesni dokument postaje književna priča, zašto je granica između Mletačke Dalmacije i osmanskog svijeta bila mnogo složenija od školskih predodžbi, što nam defteri govore o prostoru između Drave, Dunava i Jadrana te može li roman biti način da povijest ranog novog vijeka približi čitateljima koji možda ne čitaju znanstvene radove, ali žele razumjeti ljude koji su prije nas živjeli na istom prostoru.

Od znanosti do romana

Iza vas su dva povijesna romana. Kako je znanstveni rad prerastao u književnost?

– Pisanje romana dogodilo se sasvim spontano. Moj primarni posao i dalje su znanstvena istraživanja. No, radeći s arhivskim dokumentima, ponekad naiđem na detalj iz svakodnevnog života koji me potakne da ga zamislim kao priču. Tako je bilo i s prethodnim, ali i s ovim romanom. Takve teme ne pripadaju znanstvenom radu pa mi se učinilo da ih je najbolje pretočiti u književnu formu. Zato često kažem da romane ne pišem kao književnica, nego kao rezultat ideje koja se rodila iz analize povijesnih izvora. Zbog toga ni ne mogu odgovoriti na pitanje kada će izaći sljedeći roman. Oni ne nastaju planski, nego tek kada me istraživanje dovede do priče za koju osjetim da zaslužuje biti ispričana.

U novom romanu vodite čitatelja u 17. stoljeće. Zašto ste odabrali upravo to razdoblje?

– To je razdoblje ranoga novog vijeka kojim se profesionalno bavim. Doktorirala sam na temi Nina u razdoblju od kraja Ciparskog rata 1573. do kraja Kandijskog rata 1669., pa sam kroz povijesne izvore, ponajprije one pohranjene u Državnom arhivu u Zadru, detaljno upoznala to vrijeme. Podaci iz spisa nastalih u doba mletačke uprave bili su polazište za moj prvi roman »U krilu lava«, a zatim i za »Defter za Carigrad«, jer su me prirodno doveli i do odnosa s Osmanlijama. Sedamnaesto stoljeće bilo je vrijeme velikih promjena na europskoj geopolitičkoj sceni. Mletačka Republika, dotad vodeća pomorska sila, suočava se s jačanjem zapadnoeuropskih država poput Nizozemske i Španjolske, dok Osmanlije postaju svjesne da se moraju prilagoditi novim tehnološkim dostignućima, osobito u brodogradnji. Ratovi više nisu bili jedina opcija, sve važniju ulogu dobivaju diplomacija, trgovina i razvoj prirodnih znanosti. Dok sam se u prvom romanu bavila ponajprije mletačkom stranom priče, u drugom sam željela pogledati Dalmaciju s druge strane granice – iz osmanske perspektive. No zbog širine tog prostora i sandžaka kojem su pripadala dalmatinska područja, u priču su prirodno ušli i Bosna te Slavonija, kroz koje su prolazili važni putovi prema sultanovu dvoru u Carigradu.

Što znači naslov »Defter za Carigrad«?

– Defteri su osmanski državni dokumenti i među najvažnijim povijesnim izvorima Osmanskog Carstva. Sadrže podatke o vojnom, upravnom i poreznom ustroju osvojenih područja, a za povijest hrvatskih krajeva posebno su važni oni koji se odnose na prostor između Drave, Dunava i Jadranskog mora. Nekoliko takvih deftera čuva se i u Državnom arhivu u Zadru, gdje sam ih koristila tijekom istraživanja za roman. Upravo odatle dolazi i njegov naslov. U priči mladi Ibrahim, glavni junak, nakon odlaska iz Dalmacije, u bosanskom vilajetu od vezira dobiva defter koji treba osobno odnijeti sultanu u Carigrad. Taj dokument nije samo važan zbog podataka koje sadržava, nego simbolizira i povjerenje te lojalnost prema najvišoj vlasti u Carstvu – sultanu. Takvih je dokumenata sačuvano mnogo, ponajviše u arhivima u Istanbulu, gdje predstavljaju neprocjenjiv izvor za istraživanje povijesti naših krajeva pod osmanskom vlašću.

S druge strane granice

Glavni junak Ibrahim putuje kroz različite krajeve Osmanskog Carstva i pogranična područja Dalmacije, Bosne i Slavonije. Što ste kroz njegov lik željeli pokazati o svijetu tog vremena?

– Željela sam prikazati Osmansko Carstvo onako kako bi ga, možda, i sam sultan želio predstaviti Mlečanima nakon Kandijskog rata. Prije svega njegovu teritorijalnu veličinu na zapadnim granicama, koje su obuhvaćale i hrvatske krajeve, ali i političku snagu te pomorski utjecaj u odnosu na Mletačku Republiku, Španjolsku i Dubrovačku Republiku. Istodobno me zanimalo pokazati da je to bilo vrijeme velikih gospodarskih i društvenih promjena u Europi. Sultan je bio svjesne da se svijet mijenja te da, uz vojnu moć, sve važniju ulogu imaju diplomacija, znanost i tehnološki napredak. Zato u romanu šalje Ibrahima na put. Kroz njegovo putovanje željela sam pokazati da je i Osmansko Carstvo nastojalo biti dio političkih, znanstvenih i pomorskih promjena koje su tada oblikovale Europu.

Osmansko Carstvo često promatramo isključivo kroz prizmu ratova i osvajanja. Koliko se povijesna stvarnost razlikovala od takvih pojednostavljenih predodžbi?

– Da, to je doista najčešća percepcija. Na Osmansko Carstvo uglavnom gledamo kao na prijetnju, ponajprije zbog činjenice da su nas razlikovali vjera i način života koji je iz nje proizlazio. Budući da je današnji hrvatski prostor stoljećima bio dio kršćanskog svijeta, osmanski prodori u domaćim su povijesnim izvorima prikazivani kao jedna od najvećih prijetnji Europi. To potvrđuju habsburški i mletački arhivski spisi, ali i djela humanista, književnika i teologa od humanizma pa sve do 18. stoljeća, koji su upozoravali na kulturološke razlike između kršćanskog i islamskog svijeta te pozivali europske vladare na obranu hrvatskog prostora. No povijest nikada nije potpuno jednostrana. Na područjima kojima je upravljalo Osmansko Carstvo ostao je i niz tragova koje danas smatramo dijelom vlastite baštine – od brojnih turskih riječi u jeziku, preko predmeta u kućanstvu i načina odijevanja, do pojedinih jela koja su i danas dio naše svakodnevice.

Što su vam povijesni izvori otkrili o svakodnevnom suživotu ljudi na tim prostorima?

– Zabrinutost mletačkih vlasti zbog učestalih nereda na granici između Mletačke Dalmacije i Bosne pod osmanskom vlašću. No kada u kaznenim spisima progovore obični ljudi, slika postaje znatno složenija. Primjerice, jedan seljak u iskazu govori kako je prodavao ili mijenjao svoju robu preko granice. S osmanske strane nabavljali su ribu i sol, a s mletačke su donosili suhomesnate proizvode. Postoji i nekoliko dokumenata koji svjedoče o sklapanju brakova između kršćanki i muslimana. Posebno mi je zanimljiv podatak da je ninski biskup Francesco De Grassi sela u sjevernoj Dalmaciji pod osmanskom vlašću i dalje zadržao pod Ninskom biskupijom te je ondje redovito obavljao bogoslužje, dijelio sakramente i blagoslivljao vjernike na blagdane. Neizostavan dio toga vremena bilo je i pitanje roblja. Upravo na dalmatinskoj granici odvijala se kupoprodaja i razmjena zarobljenika. U romanu opisujem jedan takav slučaj koji zorno pokazuje ulogu Franjevačkog reda u Bosanskom vilajetu u otkupu kršćana iz osmanskog zarobljeništva.

Pouke prošlosti

Roman se dotiče diplomacije, pregovora i pokušaja postizanja mira. Može li priča iz 17. stoljeća reći nešto važno i o današnjem svijetu?

– Mletačko-osmanski odnosi bili su obilježeni dugotrajnim ratovima koji su se vodili ponajprije na Sredozemlju, a potom su se odražavali i na prostoru današnje Hrvatske. Napredovanjem osmanske vojske prema zapadu mijenjale su se granice, osnivala se Vojna krajina kao habsburška tampon-zona, a Mletačka Republika gradila je bastione i utvrde kako bi zaštitila svoje posjede. Ipak, svaki je rat završavao mirovnim pregovorima i novim razgraničenjima. Nakon potpisivanja mira iscrtavale su se nove granice koje su odražavale tadašnje političke odnose. Zanimljivo je da ratovi nisu završili samo zbog vojnog iscrpljivanja. Veliku su ulogu odigrale gospodarske promjene, tehnološki napredak i potreba da svaka strana sačuva vlastiti kulturni i vjerski identitet. U tome vidim određenu poveznicu i s današnjim vremenom. I danas živimo u svijetu velikih geopolitičkih napetosti, ali i brzih tehnoloških promjena koje snažno utječu na međunarodne odnose. Povijest nas zato podsjeća da se, bez obzira na duljinu i težinu sukoba, trajna rješenja ipak na kraju traže za pregovaračkim stolom.

Koliko nam povijest pograničnih krajeva može pomoći u razumijevanju složenosti identiteta i međusobnih odnosa?

– Danas nam se ratovi razmjera kakvi su obilježili mletačko-osmansko razdoblje čine dalekima, no svjedoci smo da sukobi i dalje izbijaju. Čini se da su nam svima temeljne životne vrijednosti iste – sloboda, ravnopravnost i mir – a ipak gledamo ratove neviđenih razmjera. U srednjem i ranom novom vijeku osvajanje teritorija bilo je ponajprije povezano s održavanjem feudalnog sustava. Kod Osmanlija to je bio timarski sustav, kroz koji se ubirao porez i održavala društvena hijerarhija. Danas su okolnosti drukčije, ali sukobi i dalje postoje. Prisjećam se riječi pape Franje koji je među prvima upozoravao da se uzroci suvremenih ratova ne mogu svesti samo na osvajanje teritorija ili prirodnih resursa, nego da važnu ulogu ima i golema proizvodnja oružja koja traži svoje tržište.

Kako izgleda proces pretvaranja povijesnog dokumenta u književnu priču?

– Kada čitate povijesni dokument i u njemu pronađete ime i prezime neke osobe, njezino podrijetlo, zanimanje i razlog zbog kojeg se pojavljuje u spisu – bilo da je riječ o kupoprodajnom ugovoru, mirazu ili oporuci – odjednom shvatite da je to bio stvaran čovjek sa svakodnevicom i životnim brigama, baš kao i mi danas. Takvi vas dokumenti na trenutak vrate u prošlost. Naravno, kao povjesničarka nastojim se držati historiografske metodologije jer podaci koje analiziram služe za znanstvena istraživanja. Ali upravo u tim dokumentima ponekad se krije priča koja traži drukčiju formu. Tada poželite oživjeti te ljude i približiti okolnosti u kojima su živjeli.

Vjerni povijesti

Jeste li tijekom istraživanja naišli na neki podatak koji vas je posebno iznenadio?

– U romanu »U krilu lava« željela sam prikazati život u Ninu i ninskome distriktu, ponajprije zato što je riječ o jedinom našem gradu koji se u ranom novom vijeku nalazio na sjecištu triju granica – mletačke, osmanske i habsburške. Podaci koje sam pronašla u povijesnim dokumentima potaknuli su me da sagledam što se u isto vrijeme događalo s druge, osmanske strane granice, koja je bila u kulturološkoj suprotnosti s mletačkom i habsburškom. Upravo me to zainteresiralo za novu priču. Željela sam prikazati snagu osmanske diplomacije u pregovorima s mletačkom stranom. Ratovi su, naime, uvijek posljedica političkih odluka, a mene je zanimalo kako je izgledao život i suživot na granici dviju kultura. Tako je nastajao drugi roman »Defter za Carigrad«.

Osjećate li odgovornost prema činjenicama čak i kada pišete fikciju?

– Uvijek se držim povijesnog konteksta i vremena. Povijesne činjenice moraju biti ispravne. Fikcija postoji ponajprije u dijalozima i opisu prostora, iako sam se i pritom nastojala oslanjati na slikovne izvore kad god postoje umjetnički prikazi odjeće, pokućstva ili svakodnevice toga vremena. Što se tiče likova, nastojim ih prikazati kao hrabre ljude koji su postupali najbolje što su znali u okolnostima u kojima su živjeli. Sama činjenica da se u povijesnim dokumentima pojavljuju kao pregovarači, kupci, prodavatelji ili vojnici govori da su bili ljudi koji su odgovorno obavljali svoju ulogu i nastojali očuvati svoju vjeru i običaje. Upravo takvima prikazujem ih i u svojim romanima.

Postoji li zajednička nit koja povezuje vaše romane?

– Radnja oba romana smještena je u isto vrijeme, neposredno nakon Kandijskog rata. Razlika je prije svega u širini teritorija koji obuhvaćaju. U romanu »U krilu lava« bavim se poviješću grada Nina pod mletačkom upravom. Radnja se, osim u Ninu, odvija i u Zadru, budući da su stanovnici Nina zbog osmanske ugroze bili prisiljeni napustiti grad. Ninjani su spalili svoj grad kako ga Osmanlije ne bi zauzeli, a utočište su pronašli u Zadru i okolnim selima zapadno od grada, poput Vira i Privlake. U romanu »Defter za Carigrad« radnja započinje u samoj osmanskoj prijestolnici na Bosporu, odakle mladi diplomat Ibrahim, po nalogu sultana, brodom kreće na put po Sredozemlju. Obilazi mjesta pod osmanskom vlašću, dolazi i do dubrovačkog kneza, od kojega dobiva propusnicu za nastavak putovanja Dalmacijom – preko Korčule i Splita – kako bi sudjelovao u pograničnim pregovorima s Mlečanima u Zadru. Vrhunac radnje zbiva se u Vrani, gdje je bio podignut »karavansaraj«, odnosno »han« za osmanske putnike i sultanove ljude na proputovanju zapadnim dijelom Carstva. Zbog prirode posla koji je osmanski diplomat obavljao, radnja se odvija na različitim područjima Osmanskog Carstva. U oba romana, međutim, promatraju se ista društvena i politička zbivanja u istom razdoblju, ali s dviju suprotnih strana.

Povijest za budućnost

Kakve će ljude čitatelji susresti u vašem novom romanu?

– Osmansko Carstvo obilovalo je primjerima ljudi koji su bili prisiljeni prijeći na islam. To su osobe koje su se našle na strani na kojoj možda nisu željele biti, ali su pritom nastojale sačuvati vlastiti identitet i hrabrost. Likovi u romanu svjesni su svojega podrijetla i političkih okolnosti koje ih okružuju. Svoju ulogu u služenju Carstvu obavljaju mirno, bez buke i s mnogo strpljenja, sve dok ne ostvare ono što žele ili smatraju da im pripada. Nastojala sam stvoriti likove koji mogu biti inspirativni i potaknuti čitatelje da kroz njihove osobine i dijaloge pronađu nešto što će ih ohrabriti da i sami budu hrabri u onome što ih privlači.

Kome je prije svega namijenjen roman?

– Ljubiteljima povijesti jer obiluje povijesnim činjenicama i događajima. Željela sam na pristupačniji način približiti istinite povijesne događaje široj publici, osobito onima koji ne prate redovito znanstvenu produkciju, ali žele steći konkretniji uvid u jedno povijesno razdoblje. Rani novi vijek jedno od najzanimljivijih razdoblja europske povijesti jer su upravo tada nastale brojne promjene koje su oblikovale razvoj modernog društva. Novi izumi u pomorskoj tehnologiji, razvoj prirodnih znanosti, otvaranje većeg broja sveučilišta, jačanje diplomacije kao političke vještine, novo poimanje svijeta nakon otkrića američkog kontinenta te prve naznake slabljenja feudalizma samo su neki od procesa koji su obilježili to vrijeme. Sve su te promjene tijekom postupno mijenjale odnose političkih snaga u Europi. Tako su se i odnosi Mletačke Republike i Osmanskog Carstva na našem prostoru, nakon višestoljetnih ratova, sve više počeli rješavati diplomatskim pregovorima.

Što biste voljeli pobuditi kod čitatelja nakon što zatvore posljednju stranicu romana?

– Voljela bih ih potaknuti na promišljanje o povijesti naših krajeva u tom razdoblju i da zavole povijesne teme. Željela bih da na događaje iz prošlosti gledaju kao na dio svakodnevice ljudi koji su nekoć živjeli na istom prostoru na kojem živimo i mi danas. Voljela bih i da osvijeste kako se ni naša sadašnjost ne bi mogla razvijati da se povijesne okolnosti nisu odvijale upravo onako kako ih danas tumači povijesna znanost.

Na čemu trenutačno radite? Možemo li uskoro očekivati novi spoj znanstvenog rada i književnosti?

– Trenutačno pripremam izlaganja za dva znanstvena skupa, čije su teme također vezane uz rani novi vijek na hrvatskom prostoru. Radim i na znanstvenom radu o Ninu za talijansku historiografsku publikaciju specijaliziranu za povijest od 16. do 18. stoljeća. Rad na povijesnim izvorima za mene je neizbježan, a s njim uvijek dolaze i nova saznanja. Nikad se ne zna, možda će upravo neki od tih novih podataka ponovno postati inspiracija za budući roman.