Ladanjske oaze na zadarskim otocima

U dvorani ogranka Matice hrvatske doc. dr. sc. Sofija Sorić održala je predavanje pod nazivom »Ljetnikovci na zadarskim otocima«, kojim je obuhvatila uglavnom one izgrađene u rasponu od 14. do 18. stoljeća i ukazala na ljepotu, važnost i vrijednost te baštine.

– Nisam se bavila svom ladanjskom arhitekturom koja je kasnije nastanjena, posebice u 19. stoljeću kad zadarski otoci na neki način počinju biti hit, prije svega otok Ugljan koji je najbliži i najpristupačniji. Predavanje je koncentrirano na odabrane primjere, one ljetnikovce od kojih je nešto ostalo, da se vidjeti, koji nisu pretjerano pregrađeni.

Vijesti o ljetnikovcima u arhivima i spisima ima mnoštvo, kazala je povjesničarka umjetnosti i dodala da ih je ostalo otprilike pedeset, dok je ona prikazala petnaestak koji se mogu vidjeti, a zapisi daju oko stotinjak ljetnikovaca.

– Kada govorimo o najznačajnijima, bitni su Lantana u Sutomišćici i Califfi u Ugljanu, oni su u izvornom stanju. Zatim ljetnikovac Begna u Malom Ižu, na Makovcu, Vrgada, Zverinac, lokacije su brojne. Želim ukazati na to koliko su vrijedni i što znače u svom vremenu, osobito u razdoblju renesanse i baroka.

Rekla bih da je glavni poriv ukazati na baštinu koju nitko ne prepoznaje, a koja je vrijedna i u turističkom smislu danas ima mnogo potencijala, kako bi oni koji ih imaju možda prepoznali nešto što bi mogli obnoviti i pokazati, kaže i dodaje da iako je to veliki trud, naporno i često skupo, u konačnici se baština čuva za sve stanovnike otoka, ali i daje neku dodatnu vrijednost u samoj prezentaciji baštine, posebice strancima.

– Prije renesanse, ustvari, ljetovanja nema. Sve prije toga je korištenje zemlje za povremeni boravak, za radove. Kad govorimo o ljetovanju, ne govorimo o običnom puku već o patricijima, plemićima, dakle onima koji imaju novca, vremena i resursa da podignu kuću namijenjenu ladanju.

Dobra usporedba za one koji sad prvi put vide zadarske ljetnikovce, jesu dubrovački ljetnikovci koji su vjerujem prilično poznati. Upravo to je doba renesanse, vrijeme kad humanizam naginje tome da se odlazi u prirodu, da se u njoj intelektualno uzdiže.

Tada ljetovanje nije bilo namijenjeno kupanju i sličnim aktivnostima, više intelektualnom odmoru i dokolici te prakticiranju pjesništva. U tu svrhu podizane su kuće koje na prvu ne izgledaju kao ljetnikovci, sama kuća je skromnija, ali vrtovi su jako raskošni. Vrt je upravo nešto što u gradu čovjek nije imao.

Zadar je, kao i svaki srednjovjekovni grad, stisnut, možda ima neki maleni vrt, ali nedostaje prirode koja se ne nudi unutar zidina. Drugi razlog za odlazak na otoke, osim humanizma i potrebe da se boravi u prirodi, zapravo su nesretna vremena 16. i 17. stoljeća, a to su Turci pred vratima Zadra. Bježi se na otoke, od ratne opasnosti, ali i od kužnih epidemija, kazala je Sorić.

– U vrijeme korone, svi oni koji su otišli iz grada, na primjer u kuću na Ugljanu ili Ižu, napravili su isto ono što se radilo u 16. i 17. stoljeću, a to je bježanje iz kužne i stisnute sredine, gdje u stvari na ladanju čovjek ima priliku udisati svjež zrak, biti udaljen od takvih opasnosti. Možemo to nazvati nečim između bijega i potrebe da se čovjek odmori, zaključuje.