Bukulin: I Himalaji prijeti globalno zagrijavanje

U prostorijama Planinarskog društva Paklenica, u okviru »Društvene srijede«, Jurica Bukulin održao je fotoprezentaciju i prenio svoje dojmove o visokogorskom planinarenju u najvišem gorju svijeta – Himalaje, odnosno Everest baznog kampa.

Bukulin je aktivni član društva od 2015. godine, a ujedno je i predsjednik stanice planinarskih vodiča i planinarski vodič A standarda, a uskoro i B standarda za zimsko vođenje. Za sve one koji su propustili ovo inspirativno predavanje, odlučili smo porazgovarati s ovim entuzijastičnim planinarom i saznati nešto više o cjelokupnom putovanju u Nepal.

– Aktivnije sam počeo planirati od 2015. godine, a sve prije toga je nekako bilo sporadično. Završio sam opću i zimsku planinarsku školu u organizaciji PD Paklenica. Tijekom COVID-19 krize prijavio sam se na tečaj za zimskog vodiča, gdje sam upoznao Točnija koji me pozvao da im se priključim na putovanje na Himalaju. Cjelokupni put je organiziralo Hrvatsko planinarsko društvo »Zagreb-Matica«, započeo je Bukulin.

Dodao je kako je sve bilo neizvjesno s obzirom na okolnosti u okviru COVID-19 krize.

– Sve smo morali platiti unaprijed, ali smo zbog COVID-19 krize morali čekati do samog kraja potvrdu, odnosno dobili smo je tek 31. listopada 2021. godine, a Nepal je službeno otvorio svoje granice tek 1. studenog 2021., objasnio je Bukulin, ali istaknuo kako sve na koncu isplatilo jer su stigli tamo taman pred kraj sezone monsuna.

Spektakularan aerodrom

Putovanje je trajalo 18 dana, a od toga su potrošili čak pet dana na putovanje, dok je preostalih 13 dana bilo rezervirano za planinarenje po najvišem gorju na svijetu.

– Put smo započeli slijetanjem na aerodrom u Lukli, jedan od najspektakularnijih aerodroma na svijetu! Specifičan je po tome što se slijeće uzbrdo i pritom doslovno cijelo vrijeme gledaš u brod, a potom se spušta nizbrdo. U aviončić stane tek nekoliko desetaka ljudi i praktički sjediš iza pilota.

Doista poseban doživljaj! Nakon slijetanja započeli smo turu kroz dolinu rijeke Dudh Koshi, preko brojnih visećih mostova, prema Namche Bazaaru, a koji predstavlja planinarsku prijestolnicu svijeta u prirodnom amfiteatru, u srcu Himalaje. Put nas vodi dalje do naselja Tengboche gdje se nalazi najstariji budistički samostan u Nepalu.

Taj samostan je smješten na vrhu grebena svete doline Khumbu, a otkud puca pogled na Amu Dablam, po mnogima najljepšu planinu svijeta. Nakon toga nastavili smo sve do naselja Gorak Shep i vrha Kala Patthar na 5645 metara nadmorske visine, a s kojeg se pruža nestvaran pogled na veličanstveni Everest.

Naposljetku stižemo do Everest baznog kampa na 5340 metara nadmorske visine, a iz njega kreću ekspedicije na najviši vrh svijeta, opisao Bukulin.

Objasnio je i proces aklimatizacije.

– Kada sletiš na 2.840 metara nadmorske visine i onda se spuštaš na 2700 metara nadmorske visine to je tako neopisiv psihofizički napor da je to teško riječima opisati. Ljudi koji su otporni neće osjetiti simptome visinske bolesti, srećom ja sam bio jedan od tih sretnika i zapravo smo svi iz ekipe uspješno odradili taj prvi uspon. Cijelo vrijeme smo pratili kanjon rijeke gdje se nalaze mnogobrojni mostovi, a najpoznatiji je Hillary most, objasnio je Bukulin.

Ništa bez vodiča

Naglasio je da bi cijeli put bio nemoguć bez vodiča i nosača s obzirom na proces aklimatizacije.

– Bilo da idete sami ili u grupi, bez vodiča ne možete! Oni u načelu nose stvari i bez njih bi sve to bilo nemoguće. Mi smo prosječno u ruksacima imali između 5 i 6 kilograma uključujući hranu, piće i nešto odjeće za presvlaku, objašnjava Bukulin.

Ističe kako je pritom izrazito važna hidratizacija.

– Cijelim putem sam bio jako oprezan i dnevno sam pio oko 5 litara čaja, tako da nisam imao problema s aklimatizacijom. Dodatno smo morali kupovati samo čaj i vodu, a u načelu je to tamo najskuplje. Primjerice litra čaja u naselju Gorak Shep koštala je 3 dolara, a u Katmandu 30 centi. Dakle, kako raste nadmorska visina tako raste i cijena, kaže Bukulin te dodaje kako je Gorak Shep posljednje naseljeno mjesto, ali samo preko sezone, od kojeg se ide prema Everest baznom kampu.

Nakon hrane, Bukulin se osvrnuo i na tamošnju kulturu, običaje i ljude.

– Nepalci su jako pošten narod. Primjerice, bila je jedna situacija gdje je Tonči u jednom restoranu zaboravio novu Sony kameru i jedan dječak je trčao za nama čak 2 kilometra da nam vrati. Ljudi su jako kulturni, a djeca se redovito dođu javiti i ne traže te ništa.

Pritom, cijelim putem nismo primijetili niti jedan papirić, a sva sela su uredna, čista. Zemlja je redovito obrađena, raste povrće, i gotovo svaka kuća nešto prodaje. Tako smo na pola puta od jedne žene kupili ogromne domaće mrkve, a jedna je pritom koštala samo 20 centi. Žedni i gladni nismo bili, ali se potrebno dobro isplanirati, kaže Bukulin.

Nepalski Las Vegas

Po putu su, pored ljudi, sretali i različite životinje, a najčešće jakove, magarce i konje.

– Namcha je glavna postaja, koju sam ja iz šale prozvao Las Vegas zato što smo tamo imali gotovo sve, od pubova s biljarskim stolovima, restorana, suvenirnica, hostela…

Međutim, kako smo se penjali prema vrhu to su uglavnom bila manja sela i u kojima dosta toga nije radilo i bilo je manje planinara. Cjelokupni trekking nije bio neki alpinizam jer smo do svih vrhova dolazili normalnim hodanjem. Pritom smo cijelim putem imali te postaje za spavanje, tzv. lođe, gdje bi redovito imali doručak i ručak.

Tako da smo svako jutro kretali iz neke druge lođe. Međutim, uvijek smo hodali prema gore, i onda bi se spuštali natrag zbog aklimatizacije, kazao je Bukulin i osvrnuo se na spavanje.

– Kad si iznad 3.000 ili 4.000 metara nadmorske visine nema nekog kvalitetnog spavanja, a na 5.000 metara nadmorske visine to je više kao haluciniranje, mrtav si umoran i ne možeš spavati. Iako se spava u zatvorenom, prvo što sam primijetio kad sam stigao u Nepal je to kako nitko ne zatvara vrata, a sobe nisu grijane. Međutim, imao sam zimsku vreću pa mi nije bilo hladno, opisao je Bukulin, ali dodao kako to nije jedina stvar koja ga je iznenadila.

– Zanimljivo je to što Nepalci nemaju imena za sve vrhove, odnosno imaju imena samo za vrhove koji su iznad 6.000 metara nadmorske visine. Pored toga, fasciniralo me koliko je zrak kristalno čist! Udaljen si od nekog vrha 10 km, a vidiš na drugoj strani ljude kao u 4k rezoluciji.

Fotografije su isto tako nevjerojatne, ali se to ne može ni približno dočarati kao uživo. Everest bazni kamp nam nije bio krajnji cilj jer predstavlja ledenjak koji se topi u bujicu rijeke i od tamo se nažalost, zbog nakupine kamenja, ne vidi najviši vrh svijeta.

Cilj nam je bio Kala Patthar ili Crni vrh na 5645 metara nadmorske visine otkud puca pogleda na najviši vrh svijeta ili Mount Everest. Kad dođete tamo ne vjerujete vlastitim očima. Doslovno ostaneš paf koliko su krajolici nestvarni, a gdje god se okreneš oko tebe su planinski vrhovi koji nisu ispod 5000 metara nadmorske visine.

Prva stvar koja mi je prošla kroz glavu bila je pa ovo su još dva Velebita, a drugo tko se uopće penje do gore, pa ja sam se jedva dovukao do tu, kazao je kroz smijeh Bukulin i rekao kako ima želju jednog dana popeti se i na najveći svjetski vrh.

Klimatske promjene

Temperature na Himalaji nisu kao nekad, a i razina snijega je manja ili ga uopće nema na nekim dijelovima. Svemu tome pogoduje trend globalnog zatopljavanja koji neminovno utječe na klimatske promjene.

– Naš glavni vodič Tonči je istu turu prošao prije osam godina s derezama po snijegu, dok smo mi šetali po kamenju. Uz to, noćne temperature su nam bile između 6 i minus 20 stupnjeva, što je pretoplo za to područje, a to potvrđuju i zabrinuti lokalci.

Pored toga, imali smo priliku posjetiti talijanski istraživački centar Piramidu, koji je bo zatvoren zbog COVID-19 krize, ali smo uz nadoplatu mogli razgledati, ali i prespavati u toplim sobama s grijanjem i toplim tušem. U tom centru uz pomoć kamera i raznih instrumenata po vrhovima prate količinu padalina, debljinu leda i sl.

Jedan čovjek nam je pokazao presjek podataka od posljednjih 10 godina, prema kojima je i nama laicima bilo posve jasno kako je posrijedi globalno zatopljavanje. Rekao nam je kako se jedan ledenjak u tih 10 godina smanjio za duplo, a to nikako nije dobro, zaključio je Bukulin.