ŽIVOT U MIRANJIMA Posjetili smo jedno od najmanjih sela u Zadarskoj županiji: 'Nemamo dućan ni kafić, ali imamo prirodu, čist zrak, pogled na Velebit i Kornate...'

Žuta tabla na kojoj piše Miranje dočekuje nas iz pravca Benkovca, kao i jedno od najpoznatijih raskrižja u našoj županiji, crna točka prometa na dionici Benkovac – Stankovci koja vapi za boljim prometnim rješenjem jer su nepregledno raskrižje i neprilagođena brzina glavni uzroci brojnih nesreća.

Mjesto mirenja

Svakako, nakon duple provjere na raskrižju, zaustavljamo se kod pekarne, jednog od najbitnijih objekata u naselju. Možemo slobodno reći i jedinog. Jer u Miranjama, i Gornjim i Donjim, to je jedini uslužni objekt. U Miranjama nema ni trgovine, ni kafića, ni škole, ni vrtića, ali za mještane, ima nešto što nadomješta te nedostatke – mir.

Raskrižje

Da je Miranje mirno mjesto, dade se naslutiti iz samog naziva, ali i mještani nam objašnjavaju kako je selo dobilo ime po tome što se na ovom prostoru dijelilo istočno i zapadno Rimsko Carstvo, gdje su se vodile bitke, ali i gdje su se zaraćene strane mirile. Tak je selo dobilo ime. Kako saznajemo, u narodu se govorilo kako su u obližnjem Pristegu vojske prisezale da će razgovarati, u Miranjama su se mirili, a u Zapužanima se zapis o tome radio.

Inače, Miranje su u sastavu Grada Benkovca, a okružene su naseljima Podlug, Šopot, Zapužane, Perušić Donji, Gornje Ceranje, Donje Ceranje, Perušić Benkovački, Gornja Jagodnja i Benkovac. Prema posljednjem popisu stanovništva iz 2021. godine imalo je 236 stanovnika, a neka od prezimena su Šaponja, Šekuljica, Drača, Alavanja, Stjepić, Kvesić, Graovac, Grubić, Babić, Popović, Dujmović i druga.

Za početak našeg obilaska odabrali smo stari dio sela, gdje su nas dočekali suhozidi i stare kamene kućice do novih, uređenih, fasada i okućnica. Kako su kuće građene sjeverno od ceste, s donje strane primjećujemo obrađene njive, posađene masline i zasađene voćke. No, govori nam jedan od mještana, ništa to nije naspram onih dana kada su polja bila obrađena dok vam pogled seže, dok su ovce i krave pasle, čistile i održavale vegetaciju. Danas je to što vidimo, ipak samo za osobne potrebe, za kuću, susjede il prijatelje.

Povratak iz Francuske

– Samo se za kuću sadi jer polje je zaraslo, nema ljudi, nema stoke, ali zato ima puno divljih životinja pa se ljudi straše ići u polje, osobito ako su sami. Inače, ovo vam je uvijek bilo najmanje selo u općini, al kažu da su dobri ljudi… Iako, sad imamo i novo naselje i doseljenike pa smo sad malo veći. Gore, u novom naselju, je sve lijepo uređeno, dvorišta u nizu, kao mali gradić, kazao nam je mještanin koji je izbivao četrdeset godina iz sela i koji se vratio u mirovini. Kako nam objašnjava, tako se dosta ljudi vratilo iz drugih krajeva Hrvatske ili inozemstva, osobito u stare dane, tako da, govori nam, mladih u ovom starijem dijelu sela baš i nema.

Crkva sv. Arhangela Mihaila

Kako nam mještani govore, u školu, vrtić i crkvu ide se u Benkovac, iako se mise povremeno održavaju u kapeli Blažene Djevice Marije od Krunice ili u pravoslavnoj crkvi sv. Arhangela Mihaila iz 1497. godine. Inače, povijesno i demografski, selo je oduvijek bilo naseljeno pretežno stanovnicima srpske nacionalnosti, dok je danas etnički sastav stanovništva znatno raznolikiji nego u prošlosti.

U šetnji kroz selo sreli smo i Mariju koja je rođena u Jagodnji Gornjoj, dok je njen muž Dušan iz Miranja. Davne 1965. otišli su u Francusku, gdje su bili sve do nedavno.

– Miranje, to je raj! Ovo više ne bih mijenjala za nikakav Pariz! I da, ništa nemamo, ni dućana ni kafića, ali imamo prirodu, čist zrak, Velebit vidimo gore, dolje more i Kornate… Taj pogled, mir, to što sad imam pse, mace, koke, to nema cijenu, govori nam Marija ističući kako za sve što trebaju idu u Benkovac, povezu jedni druge, donesu susjedu što treba.

Da je društveni dom…

– A ovdje, svi smo kao jedna familija. Ljudi se druže, svaku večer se ide na buće tamo na kraj sela. A žene šetaju, nađemo se pa po 7 – 8 kilometara dnevno napravimo, govori nam Marija dok nam se pridružuje njen suprug koji potvrđuje kako se ljudi polako vraćaju u Miranje, a naseljavaju ga i ljudi iz drugih krajeva zemlje koji nisu povezani s ovim mjestom. Ipak kaže, više je mladih u novom naselju koje je naseljeno nakon rata.

– Selo je mirno, ljudi su u miru, tako da je život ovdje lijep. Ipak, fali nam nekakav društveni dom… Nekoć je bio jedan objekt koji je propao i koji nikad nije obnovljen. Voljeli bismo kad bi se u mjestu napravio jedan takav objekt, jer imamo samo jedno naše boćalište, kazao nam je Dušan Graovac.

Da mjestu nedostaje društveni dom, kazala nam je još jedna mještanka. Jadranka je istaknula kako se ljudi ponekad sastanu u molitvi kod kapelice Blažene Djevice Marije od Krunice, gdje svećenik održi i misu nekoliko puta godišnje, ali kako tu ima mjesta i za jedan objekt koji bi mogao služiti i mladima i starima.

Kapelica Blažene Djevice Marije od Krunice

– Samo želim da je mir, da je sloga, da je mjesto čisto i uredno, i takvo i je. I mogu reći, zadovoljna sam što se toga tiče jer ljudi jedni druge pomognu kad treba. No, ono što nam treba za djecu, da se imaju gdje okupiti, da ne idu predaleko, to bi bio jedan društveni dom koji bi se mogao do kapele izgraditi, kazala nam je Jadranka dodajući kako mladih u selu ipak ima.

Dok šetamo primjećujemo kako se neke kuće obnavljaju i uređuju, a primjećujemo i kako nema baš puno ljudi oko kuća. Kasnije saznajemo kako jutrima dosta mještana ide u berbu trešanja, u okolna sela. Nailazimo i na neke kuće za odmor, pa i na nogometno igralište, ali i na igrališta za djecu s klackalicama i toboganima, kao i na gospođu Maru dok ispija jutarnju kavu u dvoru.

Opušteno, pitomo

Gospođa nam objašnjava kako je nekad davno i ona išla u druga sela, raditi tuđa polja, osobito nakon što su doselili iz Bosne na ovo područje.

Mara sa susjedom na kavi

– Došli smo 1997. iz Sarajeva. Ovdje su bile smreke kad smo naselili, ali sad nam je dobro ovdje, mjesto je uređeno, imamo nogostup i rasvjetu, i to je u redu, ali fali nam trgovina… Inače, u selu Imamo pekaru na raskrižju, a dolazi nam i pokretna trgovina koja spašava, ali za sve ostalo, za više stvari, za sve treba sjedati u auto i u Benkovac, govori nam Mara dodajući i to kako je i promet nesiguran na glavnoj cesti gdje se stišće gas.

– Tražili smo da se napravi kružni tok, to raskrižje je stvarno gadno, ljudi ginu…, napominje Mara dok nam se pridružuje i Nenad koji je s nama podijelio svoj utisak o mjestu.

– Selo je mirno, opušteno i ugodno. Ljudi se koliko – toliko poznaju, složni su i susjedi prilaze jedni drugima. Djecu možeš pustiti i na dvorište, do igrališta i na kraju ih svi u selu paze, brinu se kao zajednica. Moramo reći da smo, što se toga tiče, jako zadovoljni. Selo je ostalo selo, i kao takvo, živimo seoski – pitomije, zaključio je Nenad.