Sezona gubitničkog mentaliteta

Od Cibone do Cibone stisnulo se osam i pol mjeseci duge sezone koja je košarkašima Zadra na njenom koncu ostavila poprilično gorak okus. Kao da se i sudbina poigrala s igračima Danijela Jusupa jer su im Cibosi bili prvi protivnik u novoj sezoni koji je lakoćom savladan u Draženovom domu i u tom trenutku je bilo potpuno nezamislivo da će im se baš oni pokazati nepremostivom preprekom na posljednjoj stepenici do četvrtog naslova državnih prvaka u nizu.

Gubitnička momčad

Vukovi koji su se samo nekoliko mjeseci prije oprostili od regionalne elite u tom srazu su se pokazali podosta inferiornima u odnosu na branitelje naslova, pogotovo u fizičkom segmentu, no kako je vrijeme odmicalo i bližio se kraj sezone ta razlika je potpuno iščezla, što se najbolje moglo vidjeti u majstorici koju su momci pod vodstvom Ivana Rudeža odradili na maestralan, ne samo taktički već i fizički način.

Što se dogodilo Zadranima na tom dugom i iscrpljujućem putu s čak 72 utakmice u itineraru, tj. kako se pobjednička momčad u relativno kratkom vremenu transformirala u gubitničku, pitanje je koje će ih moriti sigurno još neko vrijeme, barem dok su još uvijek svježe rane bolnog poraza u utakmici vrijedne titule doživljenog pred devet tisuća svojih vatrenih navijača. Odgovori se svakako mogu pronaći u onome što je klub s Višnjika pratilo još od ljetnih mjeseci kada se krenulo sa sastavljanjem rostera za ovu sezonu, pa se nastavilo kroz jesen i zimu koje su obilježili brojni nes(p)retni porazi u ABA ligi, te onda zaključilo gubitničkim misijama u finalu Kupa, u Play-inu regionalnog natjecanja i na koncu u finalu Premijer lige.

Ljetne akvizicije

A to ljeto nakon osvajanje treće uzastopne titule prvaka Hrvatske nije moglo krenuti gore po Jusupa koji se našao u nemilosti tadašnjeg v.d.-a direktora Tomislava Kabića. Bilo je svega u tom konfliktu koji je čak po navodima najtrofejnijeg trenera Zadra prerastao i u fizički sukob, a ponajviše medijskog prepucavanja, da bi se neslavna priča zaključila smjenom Kabića i ostankom Jusupa na klupi kojem je pak zadovoljština potrajala kratko jer se ubrzo morao suočiti s vječitim problemom nedostatka financija za sklapanje respektabilnijeg rostera od onog koji je uspio sastaviti, kao što mu nije uslišana molba o povratku Denisa Pleslića na poziciju sportskog direktora. U međuvremenu 64-godišnji strateg ostao je i bez svoje »desne ruke« Tonija Dijana, a puno toga je štekalo i s igračkim akvizicijama.

Nisu pripreme ni započele suvišnim se pokazao Ivan Vraneš, krilni centar koji se vratio nakon osam godina u matični klub i koji bi kada se uzme razvoj okolnosti u nastavku sezone svakako bio taj igrač koji je trebao stati u cipele Tylera Wahla. Pored Vraneša, nakon nekoliko utakmica nove sezone prekobrojnim je ispao i Amerikanac Jayden Martinez pa se već početkom listopada moralo krenuti u doselekciju, a izbor je pao na beka-šutera Beaua Beecha koji jest imao lijepi bljesak u onoj čuvenoj pobjedi na parketu Crvene zvezde, ali onda sve više kopnio dok nije uoči Nove godine odletio s Višnjika prema Tajvanu.

Nes(p)retni porazi

S nepotpunim rosterom u kojem su se jedinim pojačanjima pokazali dojučerašnji igrači Splita Boris Tišma i Borna Kapusta ulazak u abaligaško natjecanje obilježen je tragičnim porazima. Čak šest utakmica u prvoj fazi natjecanja iskliznulo je iz ruku Zadrana, doslovno u završnim sekundama ili pak posljednjim napadima, i bile su to prve ozbiljnije naznake da ova momčad nema ono što su imale prethodne tri godine u šestom Jusupovom mandatu, a to je pobjednički gen. Prva potvrda stigla je sredinom veljače kada se dijelio prvi trofej sezone. U finalu Krešinog kupa zapravo se ponovila priča iz regionalnih ogleda s Bosnom, Ilirijom, Spartakom, Megom i Cedevitom Olimpijom, jer Žuti su bili na konopcima i onda u samoj završnici pad koncentracije odvodi do poraza.

Nakon te propuštene prilike proljetni dio je otvoren dobrim rezultatima u Play-out fazi ABA lige, dok se i u domaćem prvenstvu održao pobjednički zamah pa se činilo da se svlačionica homogenizirala nakon što su u prosincu u nju sletjeli Lovro Buljević i Ivan Tkačenko i u ožujku stari znanac Adem Mekić. No, ozljede nositelja koje su stizale po putu (Kapusta, Mihailović, Mazalin), surov ritam utakmica kao i neuslišani vapaji da se »boosta« svlačionica s još jednim pojačanjem te stručni stožer prvim pomoćnikom (čitaj Hrvoje Perić) nagomilala je probleme koji se evidentno nisu uspjeli riješiti do početka doigravanja za prvaka Hrvatske, s bolnim epilogom u finalnoj seriji s Cibonom.

Pogled prema naprijed

Naravno, uz nesinkroniziranu komunikaciju kancelarija i parketa, dobar dio krivice za sezonu u kojoj se ostalo bez ijednog trofeja ide na Jusupovu adresu, kao što je i prethodne tri godine dobar dio zasluga pripisan liku i djelu trenera koji je izgleda odradio posljednje sekvence svog šestog mandata na klupi matičnog kluba. Tvrdoglavost, šablonsko razmišljanje kao i manjak vjere u dobar dio igrača s klupe obilo se Jusupu na kraju o glavu, jer odluka da se u praktički svih pet utakmica finala bori sa sedam do osam igrača nije mu pala na plodno tlo, kao što je primjerice Ivanu Rudežu koji je na suprotnoj strani koristio gotovo ravnomjerno usluge deset igrača i nije se nimalo ustezao kada je na slobodna bacanja koja su odlučivala o naslovu umjesto ozlijeđenog Jana Palokaja poslao neafirmiranog Viga Barta.

A sad kada je sezona bez tofeja ostavljena iza i nema više povratka, valja se okrenuti prema naprijed, a u tom kontekstu sigurno je da će uslijediti jedno vrlo zanimljivo ljeto koje će po mnogočemu donijeti promjene na košarkaškoj karti u Hrvata, pa tako i na Višnjiku. Preklanjsko ispadanje Cibone iz ABA lige kao i ovosezonsko Splita vrlo vjerojatno će usmjeriti te klubove prema Europi u koju su se već jesenas okušali Vukovi. U Draženovom domu pripremaju teren za novog ulagača, tražit će se wild-card za moćni Eurokup ili će se pak ubaciti u reformiranu FIBA-inu Ligu prvaka. Također i splitski Žuti će kreirati neki novi identitet, dok na Višnjiku jasnu viziju o smjeru kojim bi klub trebao krenuti naravno nemaju, a nisu je ni imali prethodne tri sezone u kojima je Jusup vodio svoje momčadi do naslova prvaka.

Tko će kormilariti momčadi na jesen, s kakvim budžetom će se raspolagati i koji će se igrači naći u svlačionici pitanja su na koja će se u nadolazećoj sezoni kiselih krastavaca najviše baviti Kalelarga i zadarski mediji, a u svakom slučaju stižu promjene koje su zbog neupitnog zasićenja kako igrača i trenera, tako i navijača, neminovne, no ne znače nužno i bolje sutra. Jer koliko god se mnogi ne slagali s Jusupovim načinom vođenja i upravljanjem momčadi, jasno je da će se u ovako skučenim financijskim gabaritima teško moći pronaći i kokoš i jaje.