Profesor s zagrebačkog PMF-a: 'Najveća prijetnja obalnom turizmu je gubitak autentičnosti'

Prirodna obala sastoji se od raznolikih staništa: kamenitih plićaka, livada posidonije, alga, pjeskovitih dna i podmorskih stijena. Takva raznolikost omogućuje stabilan ekosustav u kojem domaće vrste zauzimaju svoje ekološke niše.

Kada se obala betonira, prirodna struktura nestaje i zamjenjuje se jednoličnim umjetnim površinama čime se smanjuje biološka raznolikost i narušava ravnoteža ekosustava. Upravo u takvim oslabljenim i pojednostavljenim staništima invazivne vrste često imaju prednost jer se brže prilagođavaju promjenama od domaćih vrsta.

– Važan problem predstavljaju i strane vrste riba koje iz toplijih dijelova Sredozemnog mora zbog zagrijavanja sve češće dolaze u Jadran. Klimatske promjene dodatno olakšavaju njihov opstanak. Neke od tih vrsta konkuriraju domaćim ribama za hranu i prostor, dok druge mijenjaju čitave hranidbene lance. Znanstvenici upozoravaju da kombinacija klimatskog zatopljenja i degradacije obale ubrzava promjene u sastavu jadranskog ekosustava, otkriva prof. dr. sc. Petar Kružić, morski biolog i redoviti profesor na Biološkom odsjeku Prirodoslovno-matematičkog fakulteta (PMF) Sveučilišta u Zagrebu koji radi u Laboratoriju za biologiju mora.

Betonizacija obale

Pojašnjava i kako su degradirana staništa općenito podložnija biološkim invazijama jer domaći organizmi u njima teže opstaju. Prirodni, očuvani ekosustavi imaju veću otpornost zahvaljujući velikoj raznolikosti vrsta i stabilnim ekološkim odnosima. Nasuprot tome, umjetne i onečišćene obale često postaju »ulazne točke« za strane vrste koje se potom šire dalje duž obale.

Osim toga, gradnja neposredno uz more zbog klimatskih promjena te rasta razine mora i sve ekstremnijih vremenskih uvjeta postaje dugoročno rizičnija.

– Iako je pomorsko dobro formalno javno, u praksi ljudi često imaju osjećaj da plaže postaju »rezervirane« za hotele i apartmane, a obala se pretvara u poluprivatni prostor. Nikako da shvatimo što je pomorsko dobro i to stvara napetost između lokalnog stanovništva, investitora i turističkog sektora, komentira prof. Kružić.

Ono na što uporno upozorava javnost je kako pretjerana izgradnja može uništiti upravo ono zbog čega turisti dolaze, a to su mir, priroda, autentičnost i vizualna kvaliteta prostora. Danas neke zemlje Mediterana, poput Španjolske i Italije, pokušavaju sanirati posljedice agresivne obalne urbanizacije od prije pedesetak godina, dok mi ponavljamo njihove greške.

– Najveći problemi uz hrvatsku obalu danas nisu samo estetski, nego dugoročno prostorni, ekološki i na kraju ekonomski. Kad se govori o »betonizaciji«, obično se misli na kombinaciju preizgrađenosti, apartmanizacije i slabe ili čak nikakve kontrole prostora na obali i otocima. Betonizacija obale nije samo urbanističko ili estetsko pitanje, već je to je zapravo sukob između upitnog kratkoročnog ekonomskog rasta i dugoročne vrijednosti prirodnog prostora gdje su štete nemjerljive i nepopravljive, kaže Kružić.

Gubitak autentičnosti

Veliki dio vrijednosti hrvatske obale leži u relativno očuvanom krajoliku. Nasipavanjem plaža i betoniranjem uvala obala gubi autentičnost i postaje vizualno slična mnogim prenapučenim mediteranskim destinacijama. Takvih primjera je uz našu obalu mnogo, a često se spominju područja poput otoka Vira, Makarske Rivijere i zone oko Splita i Zadra. Mnoge obalne općine imaju infrastrukturu projektiranu za puno manji broj ljudi nego što ih danas dolazi ljeti, što opterećuje odvodnju i kanalizaciju, dok je još veći problem potrošnja vode.

– Tu je i veliki problem nelegalne i »rubno legalne« gradnje, a razlog su slabo prostorno planiranje, česte izmjene urbanističkih planova, pretjerana legalizacija bespravne gradnje i što je najgore, nedostatak nadzora i inspekcije. To stvara dojam da se dugoročna pravila mogu zaobići ako postoji dovoljno političkog ili financijskog interesa.

Možda najveći izazov nije sama gradnja, nego činjenica da se prostor često promatra kao kratkoročna investicija, a ne kao strateški resurs. Jednom betonirana obala teško se može vratiti u prijašnje prirodno stanje. Najvažnije pitanje nije »treba li graditi?«, nego »koliko, gdje i kakav razvoj dugoročno povećava vrijednost obale?«, skreće pozornost na brojne izazove, kaže prof. Kružić.

Treba shvatiti da obala može stvarati prihod deset godina kroz brzu apartmanizaciju ili sto godina kroz očuvani prostor i prirodu visoke kvalitete. To je zapravo izbor razvojnog modela, kaže, a ne samo urbanistički spor. I naravno, pitanje brze zarade bez gledanja u budućnost, a ekologija i ekonomija na obali nisu odvojeni pojmovi.

Litoralni pojas

Litoralni pojas je prijelazna zona između kopna i mora, odnosno područje pod utjecajem valova i gdje se izmjenjuju plima i oseka. To je biološki izuzetno produktivna i dinamična zona i tu se odvija vrlo veliki dio obalnog života.

– Iako litoralni pojas obuhvaća i područje mora koje se proteže od granice kopna do dubine od 200 metara, odnosno do ruba kontinentalne podine, ovdje govorimo primarno o plićem dijelu litorala. U ovom pojasu odvija se mrijest riba, rast mladih organizama i prirodno filtriranje mora. Mnoge vrste upravo tu pronalaze sklonište, hranu i uvjete potrebne za svoj opstanak, naglašava prof. Kružić.

Hrvatska obala dugo se smatrala jednom od najvećih prirodnih vrijednosti države. Relativno očuvan krajolik, veliki broj otoka, čisto more i razvedena obala činili su Jadran posebnim u usporedbi s mnogim drugim dijelovima Mediterana. Međutim, posljednjih desetljeća intenzivna izgradnja apartmana, marina, hotela, te prometne infrastrukture sve snažnije mijenja izgled i funkcioniranje obalnog prostora istočnog dijela Jadrana.

– Kada se obala nasipava ili betonira, prirodna struktura litoralnog pojasa nestaje. Umjesto raznolikog kamenog, šljunčanog ili pjeskovitog dna, nastaju ravne betonske površine ili umjetne nasipane obale. Takvi zahvati uništavaju pukotine, zaklone i mikro-staništa u kojima žive brojni organizmi, pojašnjava. Dodaje da prirodna obala ima sposobnost prilagodbe valovima, strujama i promjenama razine mora, dok betonirana obala postaje rigidna i biološki siromašna.

Betonski blokovi

Betonizacija obale također mijenja prirodno kretanje mora i sedimenta. Prirodne obale raspršuju energiju valova i omogućuju ravnotežu između erozije i taloženja materijala. Umjetne rive, zidovi i nasipi često prekidaju tu ravnotežu. Posljedica može biti pojačana erozija susjednih plaža i nestanak šljunka i ostalog sedimenta s obale. Paradoksalno, obala se često betonira kako bi se »zaštitila«, ali dugoročno takvi zahvati mogu dodatno destabilizirati okoliš.

– Klimatske promjene dodatno pojačavaju problem. Prirodni litoralni pojas djeluje kao svojevrsni zaštitni pojas koji ublažava energiju valova i povećava otpornost obale na oluje i podizanje razine mora. Betonirana obala mnogo je manje prilagodljiva i zahtijeva stalna ulaganja u održavanje i sanaciju. Upravo zato očuvanje litoralnog pojasa nije samo pitanje zaštite prirode nego i pitanje održive budućnosti hrvatske obale, apelira.

Nastavlja kako je uvođenje betonskih blokova, lukobrana i masivnih sidrišta u morski okoliš jedan je od najizravnijih oblika antropogenog mijenjanja morskog dna. Takve strukture ne djeluju samo kao fizičke prepreke valovima i strujama, nego dubinski transformiraju hidrodinamičke uvjete, sedimentne procese i, posljedično, biološke zajednice koje se na tom prostoru razvijaju.

– Prirodno morsko dno, bilo da je pješčano, muljevito ili stjenovito, rezultat je dugotrajne ravnoteže između sedimentacije, erozije, strujanja i biološke aktivnosti. Organizmi koji ga nastanjuju evolucijski su prilagođeni relativno stabilnim obrascima tih uvjeta. Uvođenjem masivnih betonskih struktura taj se sustav naglo mijenja. Dno više nije kontinuirani prirodni habitat, nego mozaik prirodnih i umjetnih površina s različitim fizikalno-kemijskim svojstvima: drugačija hrapavost, poroznost, toplinska inercija i kemijski sastav. Time se ne mijenja samo »podloga«, nego cijeli ekološki okvir u kojem zajednice funkcioniraju, oslikava.

Betonske i kamene strukture u moru vrlo se brzo koloniziraju. Na njih se naseljavaju alge, školjkaši, spužve i drugi organizmi koji preferiraju tvrde podloge. U mnogim slučajevima nastaju lokalno bogate zajednice koje se razlikuju od okolnog prirodnog dna. Slično je i s postavljanjem umjetnih grebena na sedimentno, muljevito dno.

– To često nije dobra praksa, jer na grebene dolaze drugačiji organizmi od onih na mekim podlogama, često i predatori koji mogu uništiti te populacije. Najpreciznije bi bilo reći da se ne radi samo o »uništenju« biocenoza, nego o njihovoj transformaciji. Dio vrsta nestaje lokalno, dio se povlači, a dio profitira i širi se, upozorava. Betonski blokovi, lukobrani i sidrišta ne predstavljaju samo lokalnu modifikaciju morskog dna, nego stvaranje novog tipa okoliša. Njihov učinak na biocenoze je dubok i dugotrajan, a u ekološkom smislu često funkcionalno nepovratan.

– Mi u Jadranu imamo velik broj sidrišta u uvalama gdje su naselja morskih cvjetnica, prvenstveno zaštićene posidonije. Ta staništa se nepovratno uništavaju, čak i kada se postavljaju betonski blokovi za takva sidrišta. Velik broj nautičara sidri i na lokacijama koja po peljaru nisu predviđena za sidrenja. Na žalost, nemamo gotovo nikakvu kontrolu koja bi takve radnje sankcionirala, govori Kružić dodajući kako kontrola srećom postoji barem u zaštićenim područjima.

Prirodne obale

Prirodna obala – osobito pješčane i šljunčane plaže, lagune i livade posidonije – nije samo »granica između mora i kopna«, nego aktivan ekološki sustav koji kontinuirano filtrira, stabilizira i ublažava promjene u morskom okolišu. U kontekstu Jadranskog mora, taj se sustav pokazuje kao ključan za otpornost cijelog priobalnog područja. Betonizacija obale i gubitak prirodnih plaža stoga nisu samo estetska ili prostorna promjena, nego duboka degradacija usluga ekosustava koje održavaju stabilnost mora.

Prirodne obale funkcioniraju kao višeslojni filter. Sedimenti, mikroorganizmi i bentoske zajednice (skupine organizama koji žive na dnu vodenih ekosustava) zadržavaju nutrijente i razgrađuju organsko onečišćenje (kanalizacija i marikultura). Posebno važnu ulogu imaju mikrobiološki slojevi u sedimentu te vegetacija poput morskih cvjetnica, koja djeluje kao »biološki inženjer« stabilnosti. U takvom sustavu more se prirodno pročišćava. Kada se ta obala zamijeni betonom, gubi se kontakt između morske vode i »živog« sedimenta. Beton ne filtrira, već samo odvodi i ubrzava tok vode.

– Prirodne plaže nisu statične. One su dinamični sustavi koji apsorbiraju energiju valova, amortiziraju eroziju i poplave. Betonizacijom obale prekida se prirodni transport sedimenta duž obale te dolazi do dodatne erozije plaža i gubitka prirodnog »tampon-zone« između mora i kopna. U Jadranu, gdje su mnoge obale već prirodno krhke, ovaj učinak je posebno izražen, jer se sedimentni sustavi oslanjaju na ograničene izvore pijeska i šljunka, pojašnjava prof. Kružić.

Otpornost obalnih ekosustava na klimatske promjene ovisi o njihovoj sposobnosti da apsorbiraju šokove, poput podizanje razine mora, toplinske valove, ekstremne oborine i olujne udare. U kontekstu klimatskih promjena, takva rigidnost znači manju otpornost i veću ekonomsku i ekološku ranjivost. Prirodna obala je aktivni regulator cijelog litoralnog sustava. Kada se ona zamijeni krutom infrastrukturom, obala gubi dio svoje biološke »elastičnosti«, osobine koja će u budućnosti biti ključna za prilagodbu klimatskim promjenama.

Primjer Španjolske

– Iskustvo Španjolske u razvoju masovnog obalnog turizma često se navodi kao klasičan primjer kako brza urbanizacija obale, vođena ekonomskim rastom i niskom regulacijom, može dovesti do dugoročne degradacije okoliša i pada kvalitete turističke ponude. Ključno pitanje nije samo što se dogodilo, nego koja su se upozorenja pojavila usput, signali koji su najavljivali da sustav prelazi granicu održivosti. Mnoge od tih pojava danas su jasno prepoznatljive i na Jadranu, upozorava.

Ono što je Španjolska ignorirala nisu bile iznenadne katastrofe, nego niz postupnih signala: fragmentacija prirodnih staništa, prekid sedimentne dinamike, gubitak livada morskih cvjetnica, homogenizacija podmorja i preopterećenje infrastrukture.

– Na Jadranu se mnogi od tih signala mogu prepoznati. Ključna razlika još uvijek postoji, a to je prostor za korekciju. Primjer Španjolske nije samo priča o prošlosti mediteranskog turizma, nego i upozorenje o budućnosti koja se na Jadranu još uvijek može preusmjeriti, ali ne beskonačno dugo, jer vrijeme nam ne ide u korist, naglašava.

Posebno je to vidljivo kod uništavanja staništa, ali i vizure urbanizma po kojem je Dalmacija bila poznata. »Moderne kuće« ne uklapaju se baš s tradicionalnom gradnjom po kojoj je Dalmacija poznata, a o infrastrukturi koja bi trebala pratiti izgradnju imalo bi se puno toga za reći.

Jedan od najranijih signala u Španjolskoj bio je razvoj kontinuiranih urbaniziranih pojaseva duž obale, poput hotela, apartmana i infrastrukture koji su doslovno »zalijepili« naselja uz obalu i more. Prirodne obalne zone postale su fragmentirane ili potpuno nestale.

– To danas mi radimo na obali Jadrana. I na otocima. Tradicionalni prijelazni sloj između mora i kopna kao što su šljunčane obale, makija i priobalne šume, sve češće zamjenjuje kontinuiranim betonskim ili turističkim strukturama. Time se gubi heterogenost staništa, a upravo ta heterogenost je temelj biološke raznolikosti zbog čega nam dolaze turisti, podsjeća profesor.

U Španjolskoj je jedan od najvažnijih ekoloških signala bio nestanak ili fragmentacija morskih cvjetnica, posebno posidonije, zbog zamućenja mora, sidrenja i obalne gradnje. Na Jadranu se već bilježe slični pritisci: povećana nautička aktivnost, sidrenje na osjetljivim područjima i promjene u kvaliteti morske vode dovode do degradacije livada posidonije i naselja alga u litoralu. Njihov gubitak često je prvi znak da ekosustav prelazi u slabiju, manje otpornu fazu.

– U Španjolskoj je dugoročna erozija plaža postala jedan od najskupljih i najvidljivijih problema. Umjetno održavanje plaža pijeskom pokazalo se kao privremeno rješenje bez strukturne stabilnosti. Na Jadranu je situacija još osjetljivija, jer su mnoge plaže šljunčane, a gubitak prirodnog dotoka sedimenta može dovesti do trajnog povlačenja obale, upozorava morski biolog.

Zajedničko dobro

I u Španjolskoj i Italiji obrazac je vrlo sličan, s time da je Španjolska više »blokovska« i turistički ekstremna betonizacija (posebno Costa Blanca, Costa Brava i dijelovi Costa del Sol), dok je Italija više »linearno kontinuirana« urbanizacija (posebno jadranska obala i Veneto).

Španjolska danas služi kao upozorenje da turistički uspjeh može postati sam sebi prijetnja kada prostorni resursi izgube granice zaštite. To pokazuje da masovni turistički rast može kratkoročno donijeti snažan gospodarski zamah, ali i dugoročno oslabjeti upravo ono zbog čega je destinacija postala privlačna, primarno prirodne ljepote i čisto more.

Hrvatska samo što nije dosegla taj stupanj transformacije, ali mnogi obrasci koji su prethodili degradaciji već su vidljivi. Primarno kao intenzivna apartmanizacija obale, širenje građevinskih zona prema moru, pritisak na male uvale i prirodne plaže, prenamjena prostora prema kratkoročnom turističkom profitu i sve veća sezonalna opterećenja infrastrukture.

Važna razlika je u tome što Hrvatska još uvijek ima velik broj relativno očuvanih obalnih područja, osobito izvan najintenzivnijih turističkih zona. To znači da prostor za drukčiji razvoj još postoji. No iskustva mediteranskih zemalja pokazuju da degradacija obale rijetko dolazi naglo, već se događa postupno.

– Zato možda najveća odgovornost sada nije samo na vlastima ili investitorima, nego i na društvu u cjelini i na sposobnosti da se obala ne promatra isključivo kao prostor trenutne dobiti, nego kao naslijeđe koje se može izgubiti mnogo brže nego što se može ponovno stvoriti. To postaje značajan problem kada prostorno planiranje počne pratiti tržišni impuls, umjesto nosivog kapaciteta prostora, ističe prof. Kružić.

Možda je najvažnije razumjeti da obala nije samo nekretninski prostor niti kulisa za sezonu. Ona je zajedničko dobro svih nas građana. Jednom izgubljena prirodna obala teško se vraća, kaže, ne samo biološki, nego i emocionalno i identitetski. Moguće je izgraditi novu šetnicu ili novi apartman, ali nije moguće brzo obnoviti stoljećima oblikovan odnos između mora, krajolika i života uz obalu.

– Zato pitanje razvoja ne bi trebalo glasiti: »Koliko još možemo izgraditi?«, nego: »Koliko prostora moramo sačuvati da bi obala ostala živa?«, mišljenja je.

Granice održivosti

Jadransko more često se opisuje kao jedno od najčišćih mora Mediterana, ali njegova prirodna obilježja istodobno ga čine i izrazito osjetljivim i ranjivim ekosustavom. Ono je relativno zatvoreno more, povezano sa Sredozemnim morem uskim Otrantskim vratima, a veliki dio istočne obale karakterizira plitko priobalje, brojni zaljevi, uvale i slaba izmjena mora u lokalnim akvatorijima.

– Upravo zbog toga onečišćenje koje dospije u obalno more može se zadržavati dugo vremena. U takvom prostoru prekomjerna i neplanska izgradnja, osobito objekata koji nisu spojeni na odgovarajući sustav odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda, predstavlja jedan od najvećih ekoloških problema današnje hrvatske obale. To, na žalost, ne shvaćamo dovoljno, uvjeren je profesor.

Najveći problem proizlazi iz ispuštanja fekalnih i kućanskih otpadnih voda izravno u podzemlje ili u more. Mnoge ilegalne ili neplanski izgrađene kuće, apartmani i turistički objekti koriste septičke jame koje često nisu vodonepropusne ili su izvedene bez stručnog nadzora. U krškom području, kakvo prevladava uz istočnu obalu Jadrana, tlo je vrlo propusno.

– Otpadne vode zato lako prolaze kroz pukotine vapnenca i završavaju u podzemnim tokovima koji se potom ulijevaju u more. Posljedica je povećana koncentracija bakterija, nitrata i fosfata u obalnom pojasu, osobito tijekom turističke sezone kada broj ljudi višestruko raste, a to se događa uz same plaže gdje se kupaju turisti, ističe.

Jedna od najzamjetnijih pojava je cvjetanje mora, odnosno naglo razmnožavanje bentoskih nitrofilnih alga i fitoplanktona. Ono nastaje zbog povećanog unosa hranjivih tvari, prije svega dušika i fosfora iz otpadnih voda. More tada može poprimiti zelenkastu ili smećkastu boju, postati mutno i izgubiti svoju prirodnu prozirnost. Kada alge uginu i počnu se raspadati, a bakterije razgradnjom alga troše kisik iz mora, što može dovesti do gušenja sesilnih morskih organizama.

– Takve pojave posebno su izražene u zatvorenim i slabije protočnim zaljevima. Danas uz kanalizaciju, problem postaje i preintenzivna marikultura koja se neplanski postavlja u kanalima istočnog Jadrana, posebno su ugroženi osjetljivi morski ekosustavi. Livade posidonije vrlo su osjetljive na zamućenje mora i organsko onečišćenje. Nestankom takvih ekosustava smanjuje se biološka raznolikost i otpornost mora na klimatske promjene, upozorava poznati biolog.

Često se navodi negativan primjer lagune Mar Menor u Španjolskoj. Ondje su desetljeća nekontrolirane urbanizacije, loše kanalizacije i ispiranja hranjivih tvari dovele do teške eutrofikacije mora. Zbog masovnog cvjetanja alga, nestao je veliki dio podmorske vegetacije, a zabilježeni su i pomori riba zbog manjka kisika. Taj slučaj se često navodi kao primjer kako zatvoreni obalni ekosustavi mogu vrlo brzo izgubiti prirodnu ravnotežu kada pritisak turizma i gradnje prijeđe granice održivosti.

– Kod nas se javljaju slični problemi u manjim priobalnim mjestima u Dalmaciji, gdje je posljednjih desetljeća došlo do snažne apartmanizacije. Broj stanovnika ljeti višestruko raste, ali kanalizacijski sustavi nisu građeni za takvo opterećenje. Zbog toga dolazi do prelijevanja septičkih jama, ispuštanja otpadnih voda i povećanog unosa hranjivih tvari u more. Posljedice su mutnije more, pojava sluzi i povećane koncentracije bakterija na plažama, opisuje.

Suradnja s prirodom

Međutim, postoje brojni dobro dokumentirani primjeri u Europi i svijetu gdje se betonirane obale postupno vraćaju prirodnijim procesima, često kroz tzv. »nature-based solutions« (NBS). Takvi projekti danas predstavljaju jednu od najvažnijih promjena u obalnom inženjerstvu: od »kontrole prirode« prema »suradnji s prirodom«.

– Danas se sve više primjenjuje pristup koji ne pokušava »zamrznuti« obalu, nego je vratiti u funkcionalno prirodno stanje. To uključuje uklanjanje ili »omekšavanje« betonskih struktura, obnovu sedimentnih procesa, sadnju vegetacije, te korištenje prirodnih materijala poput pijeska, šljunka i školjki. Kod nas je u zadnje vrijeme česta obnova livada morske cvjetnice posidonije s polovičnim pozitivnim učinkom zbog njene visoke osjetljivosti, navodi.

Jedan od najpoznatijih primjera je projekt »Sand Motor«, koji se provodi na obali Delflanda (obalna obala Sjevernog mora Južne Nizozemske). Umjesto kontinuiranog betoniranja ili izgradnje tvrdih zidova, na jednom dijelu obale odložena je ogromna količina pijeska koja se zatim prepušta prirodnim procesima valova i vjetra. Cilj je da more i vjetar sami preraspodijele sediment i tako dugoročno hrane obalu, stvarajući nove plaže, dine i staništa.

– Rezultat je multifunkcionalan prostor, zaštita od poplava, prirodna regeneracija i rekreacijska zona u jednom. Primjer iz Slovenije, Koper-Izola, pokazuje kako uklanjanje ili premještanje prometne infrastrukture omogućuje stvaranje nove obalne promenade, prirodnih zona i očuvanih plitkih morskih staništa. Zajednički nazivnik takvih pristupa je promjena filozofije, gdje se obala više ne promatra kao statična linija koju treba »zaliti betonom«, nego kao živi sustav koji se može obnavljati ako mu se dopusti prostor i prirodni procesi, naglašava prof. Petar Kružić.