IZ SKROMNE DVORANE DO VRHA Zadarski penjački klub stvara novu generaciju sportaša: 'Djeca penjanje doživljavaju kao igru i želim da tako i ostane'

U penjanju u kojem se svaki pokret mora promisliti, svaka greška ispraviti, a svaki novi pokušaj započeti s još više koncentracije, zadarski mališani sve se sigurnije penju prema vrhu. Povod za priču o najmlađim članovima Sportskog penjačkog kluba Paklenica, kako i o klubu, stigao je nakon velikog uspjeha jedne od najmlađih penjačica, Noemi Knez, koja je ove sezone pokazala da je među najboljima u Hrvatskoj u svojoj kategoriji.

Sedmogodišnja Noemi je postala državna prvakinja, pobijedila je na jednom kolu Kupa Hrvatske, na jednom je bila treća, a u ukupnom poretku završila je druga. Za dijete, koje sport još uvijek doživljava kao igru, riječ je o rezultatu koji mnogo govori. I to ne samo o talentu, nego i o predanom radu, podršci obitelji, trenerice Maje Perinović i kluba koji u skromnim uvjetima stvara ozbiljnu sportsku priču.

Tradicija

– Oni to još uvijek doživljavaju kao igru i želim da tako i ostane. Trudimo se držati ih neopterećene, da se zabavljaju i penju. Dobro je već samo što penju, a ako su još i dobri i idu na natjecanja, tim bolje – započinje trenerica Maja Perinović neposredno prije treninga.

Hrvoje Grancarić, predsjednik SPK Paklenica, nadovezao se na to podsjetivši na činjenicu kako sportsko penjanje u Zadru nije od jučer. Iako klub kao samostalna udruga postoji osam godina, zadarski penjači prisutni su još od 1980-ih.

– Prve zadarske penjačke priče vezane su uz generaciju koje su stasavale oko Paklenice. Zadarski penjači penju još od ‘80-ih prošlog stoljeća. Neki od njih su i danas donekle aktivni – podsjeća se Grancarić te dodaje kako su formalno okupljeni 1996. godine u okviru Planinarskog društva (PD) Paklenica kao sekcija sportskog penjanja, dok su 2018. godine osnovani kao klub, odnosno samostalna udruga, iako ih matično društvo i dalje podržava.

Ta promjena nije bila samo administrativna. Sportsko penjanje u međuvremenu se razvilo u zaseban sport, odvojen od planinarstva i alpinizma, te postalo štoviše olimpijski sport. Time su se promijenile i potrebe klubova.

– Ljudi penjanje često još uvijek doživljaju isključivo kao sport izvan zatvorenog prostora. Svi su vjerojatno barem jednom bili u Paklenici, pa ga zato vežu uz stijene u prirodi. Međutim, sportsko penjanje danas je nešto drugo, velik dio treninga i natjecanja odvija se upravo u dvoranama, na umjetnim stijenama.

Grancarić dodaje kako se mnogi iznenade kad čuju da uopće penju u zatvorenom prostoru. A upravo je prostor godinama jedna od najvećih izazova. Klub se više puta selio, a svaka selidba za penjače je značila gotovo gradnju iz početka.

– Stijena se ne može jednostavno prenijeti kao stol ili ormar. To nije samo premjestiti opremu. Cijela se struktura treba rastaviti, dio čak uništiti, i sve ponovno slagati. To je veliki trošak i ujedno velik prekid u radu.

Unatoč svemu, klub okuplja veliki broj djece i mladih te se danas nalazi na drugom katu zgrade pod upravom ŠC Višnjik, gdje dijele prostor s privatnom osnovnom i srednjom školom Novom.

– Imamo četrdesetak djece koja redovito ili povremeno treniraju, a oko kluba se stvorila i čvrsta zajednica onih starijih ljudi koje povezuje više od samog penjanja. Sve nas veže ljubav prema prirodi, boravku na otvorenom i sportu. Penjanje nije samo trening, to je način života. Mnogi su se ovdje upoznali, nastala su prijateljstva koja traju cijeli život. Gdje god se nešto događa, penjači se nekako grupiraju zajedno.

Kategorije

Takvu energiju brzo je osjetila i trenerica Maja, iako je u penjačku priču prvi put zakoračila tek prije tri godine. Sport joj, međutim, nije bio stran, cijeli život je u tome, a ranije se profesionalno bavila biciklizmom te nizala uspjehe.

– U penjanju nisam toliko dugo, ali sam cijeli život u sportu. Disciplina, trening i rad s tijelom su mi jako bliski. Kad sam počela penjati, odmah sam se zaljubila i dosta brzo ušla u sve to – govori Perinović koja je trenersku ulogu preuzela lani na jesen. Iako nije odmah znala kako će se snaći u radu s djecom, danas priznaje da joj je upravo taj dio otkrio novu dimenziju.

– Po struci sam biolog, ali rad s mladima i trening otvorili su mi nešto novo i zanimljivo. Na prvu nisam znala kako ću se snaći, ali sam se snašla jako dobro i zaista uživam.

Perinović vodi četiri skupine. Najmlađi su predškolci i učenici prvog razreda, zatim slijedi skupina od prvog do četvrtog razreda osnovne škole, potom učenici od petog do osmog razreda, a posebnu grupu čine srednjoškolci.

– Svaka skupina ima svoje izazove. S najmlađima je drugačije nego sa starijima, ali svi imaju nešto svoje. Natjecatelja nemamo puno jer je logistički teško voditi veliki broj djece na natjecanja, pa na njih idu samo oni koji su najspremniji i koji pokazuju najviše zanimanje. Važno je razlikovati tri discipline sportskog penjanja, a to su: boulder, lead ili težinsko penjanje te »speed«, odnosno brzinsko penjanje.

Zadarski mali penjači ove su sezone nastupali u boulderu, disciplini u kojoj se penje na nižim umjetnim stijenama, bez užeta, uz strunjače ispod. Natjecateljska sezona uključila je tri kola Kupa Hrvatske i Prvenstvo Hrvatske. Dva kola održana su u Zagrebu, jedno u Splitu, a državno prvenstvo ponovno u metropoli. SPK Paklenica je imao predstavnike u više uzrasta.

– Među starijima su nastupali junior Petar Baković i mlađi junior Ivor Klarin, penjači koji već dugo treniraju i natječu se. Petar je ostvario vrlo dobar ukupni plasman u Kupu Hrvatske, a imali smo i predstavnike i među mlađim kadetima, cicibanima te mlađim cicibanima.

Medalje

Istaknuo se Pavel Čorić, koji je u kategoriji ciciban pokazao veliku upornost i borbenost.

-​ Pavel je stvarno pokazao zube na svim natjecanjima. On za to grize, trenira, zanima ga i voli penjanje. Bio je četvrti ukupno u Kupu, na Prvenstvu je osvojio treće mjesto, a treći je bio i na jednom kolu Kupa.

Među najmlađima su nastupali i brat i sestra blizanci Noemi i Jakov Knez. Noemi je ove godine ostvarila rezultat koji je posebno razveselio klub.

– Noemi je odlično odradila sezonu. Postala je državna prvakinja, pobijedila na jednom kolu Kupa, na jednom je bila treća i ukupno je bila druga. Pokazala je da je među nekoliko najboljih u Hrvatskoj u svojoj kategoriji.

Ipak, u klubu se trude da medalje ne postanu teret. Djeca treniraju uglavnom tri puta tjedno, po sat do dva, ovisno o uzrastu. Najmlađima škola još uvijek nije veliki problem, roditelji ih dovoze i odvoze, a starijima ponekad već postaje izazov uskladiti obaveze.

– Kod najmlađih je još uvijek sve dosta lagano. Ne želimo ih opteretiti. Penjanje je individualan sport, ali u dvorani se brzo vidi koliko je ujedno i zajednički. Djeca ne igraju jedno protiv drugoga. Nema situacija u kojoj jedan mora sjeti na klupu da bi drugi nastupio. Svatko ima svoj smjer, svoj pokušaj i svoju borbu, ali svi uvijek navijaju jedni za druge. To mi je jedan od najljepših dijelova penjanja. Oni se međusobno ne natječu tako da žele da drugi ne uspije. Baš suprotno, svi žele da i drugi riješe smjer, navijaju jedni za druge. Ista energija vlada i kod odraslih.

Kreativnost

Perinović napominje kako penjanje razvija vrijednosti koje nisu odmah vidljive na prvu. Osim snage, kondicije i ravnoteže, traži kreativnost, koncentraciju i sposobnost rješavanja problema.

– Svaki smjer je mali zadatak. Dakle, ja im zadam smjer, a oni moraju pogledati stijenu, zapamtiti hvatišta, osmisliti pokrete i, ako padnu na strunjaču, trebaju pokušati pronaći drugo rješenje. To razvija kreativnost, fokus, ali i svijest o vlastitom tijelu – moraju biti prisutni u trenutku, svjesni svakog pokreta.

Zanimljivo, najmlađi često iznenade upravo koncentracijom.

– Starijima nekad moram više puta ponoviti smjer, a najmlađima kažeš jednom i oni već znaju. Pamte nevjerojatno brzo – dodaje kroz smijeh trenerica.

Zadarski mali penjači tako nastavljaju raditi ono što najbolje znaju – penjati, pokušavati, padati, smijati se i opet pokušavati. A kada jedna od najmlađih među njima postane državna prvakinja, jasno je da se iz skromnih uvjeta, uz prave ljude i puno entuzijazma, može popeti jako visoko.

Problem prostora

Za budućnost zadarskih penjača ključan je prostor. Hrvoje Grancarić otkriva kako postoje razgovori i dobra volja za dugoročnim rješenjem pitanja adekvatne dvorane. Jedna od mogućnosti je i projekt koji bi se mogao razvijati u suradnji s Hrvatskom gorskom službom spašavanja (HGSS) – Stanica Zadar, s kojom penjači već dijele dio članstva i povezanosti.

– Postoje impulsi iz Grada Zadra da se naš problem prostora dugoročno riječi. Svjesni smo da nismo jedini klub koji se bori s prostorom, ali sportsko penjanje kao olimpijski sport ima veliki potencijal i zaslužuje to kako bismo mogli imati adekvatne uvjete, privikli puno više djece i kvalitetnije razvijali ovaj sport – kaže Grancarić.