Hrabra Zadranka svoje iskustvo pretočila u korice: 'Na spavanje sam otišla kao zdrava djevojka, a ujutro sam "zaključana" u vlastitom tijelu'

Moje savršeno djetinjstvo naglo je prekinuto kada sam s 14 godina tijekom noći doživjela moždani udar, prije nikada nisam bila bolesna, ali ne želim da me itko žali, pa ja sam, zahvaljujući mojoj obitelji, radila sve što sam htjela, započinje Iva Blažić koja je, kako kaže, kad sve zbroji i oduzme, pobijedila LIS ili Locked In Syndrome, svoju prvotnu dijagnozu nakon moždanog udara.

Čak joj je i u bolnici, u riječkoj Kantridi gdje je zapravo završila slučajno, bilo lijepo. Dogodilo se to u ratno vrijeme, 1992. godine, otac je uspio dogovoriti pregled kod nekoga liječnika u Zagrebu, no zbog barikada se do Zagreba išlo preko Rijeke, njeno srce je stalo kod Rijeke…

U komi 28 dana

– Bila sam u komi 28 dana, ali meni se sve to činilo kao možda par dana. Probudila sam se potpuno paralizirana, od vrata pa niže, ali u toj bolnici je bilo puno djece i nitko nije ni spominjao rat, dok su ljudi u Zadru bili bez struje i vode. Moja je majka cijelo vrijeme bila uz mene, liječnici su dopustili, dolazila bi u odijelu kao astronaut. Ona je prva shvatila da je razumijem, shvatila je to gledajući moje oči, otvaranje i zatvaranje očiju bilo je tada jedina komunikacija. Tražila je čak da idem u školu u sklopu bolnice, bila je jako uporna, svi su se čudili, ali osmi razred sam završila u bolnici, priča Iva kojoj učenje nikada nije predstavljalo problem, sve je rješavala s lakoćom, iako je ponovno učila praktički sve, slovo po slovo.

– Učenje mi je bilo najlakše, napominje.

S njom je radilo puno liječnika i uspjela je sjesti te napraviti par koraka. Na profesionalnoj orijentaciji predložili su joj Ekonomsku školu koju je i upisala i gdje je, kako ističe, proživljavala svoje najljepše dane.

– Mama bi me dovela i došla po mene, mama je bila dio naše ekipe, dodaje kroz smijeh.

U srednjoj je školi stekla odlične prijatelje koji su joj bili velika podrška. Iako nije mogla hodati, primjerice otac bi je odveo i išla bi u kino s prijateljima. Nikad joj, ističe, ništa nije nedostajalo.

– Meni su moji sve omogućili. U srednjoj je bio samo – smijeh, ja nisam osjećala nikakav hendikep. To što ja ne hodam, što mokrim u pelene… to mi je sve bilo normalno. Neću lagati, bilo je teških trenutaka, kada bi mi zaista bilo dosta, ali ne, nikad se nisam pitala – Bože, zašto ja. Prihvatila sam kako je, govori Iva.

Predrasude i podrška

Kada se vratila u Zadar, iako je mentalno bila ista, primjerila je kako je ljudi čudno gledaju, kako je na neki način izbjegavaju.

– Ne osuđujem, ja prva nekad ne znam kako bih reagirala kada vidim da je nešto drugačije. Doduše, kada sam imala 15, 16 godina, zaplakala bih kad bi mi netko rekao nešto ružno. Danas sam došla do te faze da me uopće nije briga, kazuje Iva.

No, jasno, dug je bio put do te faze, no popločan je snažnim temeljima, podrškom obitelji i prijatelja. I srednju je školu završila s odličnim, htjela je studirati i roditelji su je itekako podržali. Prošla je prijemni ispit, upisala Ekonomski fakultet u Splitu, smjer Računovodstvo i financije, i bila je redovni student, međutim, dekan je dopustio da samo izlazi na ispite, bez obveze predavanja. Na ispite je vozio tata i uspješno je završila i studij, nakon čega je pet i pol godina bila na Zavodu za zapošljavanje.

– Kada sam već odustala, igrom slučaja sam na internetu upoznala ženu koja mi je pomogla, koja se silno angažirala. I zaposlila sam se u Elektri, radim tu 18 godina, u odjelu za vozila. Sada razmišljam o promjenama, zdravlje mi se opet pogoršava, saznala sam novu dijagnozu, kazuje Iva.

S obzirom na pogoršanje zdravlja i jer je trebala na operaciju oka, koja je bila riskantna zbog anestezije, napisala je knjigu naslova »Ne razumiš« jer je htjela, kako kaže, ostaviti nešto iza sebe.

– I htjela sam da se ne zaboravi moja obitelj. Sad sam sama, govori emotivno Iva.

Oduvijek je voljela pisati, prepričava nam, pa se prijavila na radionicu kreativnog pisanja, napomenuvši sve o svom stanju.

– Rekla sam da slabije govorim i da imam 46 godina, ali ta žena, Nataša Skazlić, ona je toliko puna razumijevanja, toliko načitana, divna! Nakon druge radionice morali smo odrediti o čemu bismo pisali, ja sam rekla da želim pisati o sebi, bila mi je ogromna podrška, kaže Iva.

Priče u koricama

Proces pisanja, priznaje, nije bio uvijek lagan, trebala je čitati što je napisala i to joj je silno teško padalo, ponovno je sve proživljavala.

– Mrzim svoj glas, to što ne hodam je ništa u odnosu na ovo. Kad bih plakala, rekla bi mi da ću prestati plakati do promocije. Čudila sam se, ali stvarno, ostvarilo se, moje su priče među koricama, kaže Iva.

Uz sve to, kada je knjiga izašla, pitala se što će ljudi reći, no dobiva mahom pozitivne reakcije, iako je u njoj, kako kaže iskreno, priznala i sve svoje najveće grijehe, kao na ispovijedi.

– Zadar je grad kojeg najviše volim, volim ga više od sebe, ali zapravo je velika selendra. Ljudi su, a među njih spadam i ja, čudni, prgavi, podrugljivi… Naslov je zato »Ne razumiš«, a ne »Ne razumiješ« zbog toga što onda to ne bih bila ja, jer se ljudi danas ne razume, nitko nikoga ne sluša. Mene ne razume, meni ujutro treba npr. više od sat vremena da se obučem, na dane ne mogu doći do WC-a, neke dane preležim, to ne vide kada me vide vani, u kafiću s prijateljima, objašnjava Iva.

A ako napiše drugu knjigu, zaključuje na koncu, ona će se zvati »Ne razumin« jer ni sama ne razumije ovaj svijet.

– Koliko god volim ljude, volim biti i sama, najviše čitati pokraj mora sa svojim psom Điđijem, iako imam, kako volim reći, svoje ljude, svoje prijatelje, svoju asistenticu Ines, ona mi je sve, govori Iva i zaključuje:

– Život je ovdje i sada, preko noći se sve može promijeniti…

ZAPOSLENJE

Na ispite je vozio tata i uspješno je završila i studij, nakon čega je pet i pol godina bila na Zavodu za zapošljavanje, a kada je već odustala, igrom slučaja upoznala je ženu koja joj je pomogla. Zaposlila se, u Elektri radi 18 godina. Sada razmišlja o promjenama