Preminula Julienne Bušić, udovica Zvonka Bušića

U 78. godini preminula je Julienne Bušić, američko-hrvatska spisateljica, esejistica i prevoditeljica, udovica poznatog hrvatskog disidenta Zvonka Bušića koji je preminuo 2013. godine. Zajedno s pok. suprugom je 1976. sudjelovala u otmici američkog putničkog zrakoplova i za to bila osuđena na obveznu doživotnu kaznu, s preporukom suca da bude puštena nakon osam godina. Puštena je iz kaznionice nakon 13 godina, a po stjecanju hrvatske neovisnosti došla je u Hrvatsku. Dugi niz godina živjela je u Rovanjskoj pored Zadra.

Bušić je studirala u SAD-u te u Europi, magistrirajući na području njemačkog jezika i jezikoslovlja. U Beču je 1969. upoznala Zvonka Bušića. Vjenčali su se 1972. godine u Frankfurtu.

Zvonko i Hrvatska

Zadarski list objavio je razgovor s gospođom Bušić u listopadu 2025. u povodu predstavljanja u Zadru njezine nove knjige »Krik hrvatskih disidenata i disonanca Zapada«. U toj knjigi uz ostalo govori o strategiji SAD-a prema bivšoj Jugoslaviji čemu smo svjedočili i uoči početka rata 1990. i na početku agresije na Hrvatsku 1991.

Julienne Bušić u više je navrata govorila o teškoćama s kojima se njezin pokojni suprug Zvonko suočio kada je poslije 32 godine pušten iz američke kaznionice 2008. te se vratio u Hrvatsku. Vidio je kako se svijet promijenio, kao da su ljudi izgubili svoje vrijednosti, sve je moglo proći bez kriterija, što mu je bilo jako teško prihvatiti.

Dok je bio u zatvoru, na životu ga je držalo to da će se vratiti u svoju domovinu. Kad je Zvonko izašao na slobodu i vratio se u Hrvatsku, došao je u novi svijet – toliko se toga promijenilo. Odslužio je najdulju kaznu u hrvatskoj povijesti. Nije imao pojma o računalima, mobitelima.

Pitao se što je to, čudio se da su, kad bi se našli u društvu, svi sjedili s mobitelima, nije bilo druženja kao prije. Nisu imali iste vrijednosti, svijet se materijalizirao. To ga je smetalo jer on nikad nije mislio o novcu, najradije bi sve dao drugima, a mnogima je pomogao.

Jednostavno nije uopće prepoznao taj svijet. Vidio je da je sve u lošem stanju i da nema mogućnosti to promijeniti. Ljudi koji Hrvatskoj ne žele dobro sve su krivo usmjeravali, a imaju novac i mogućnosti, što mu je strašno smetalo.

On je htio dati sve za Hrvatsku, to mu je bila životna misija, pa je tako i završilo. Ipak, priča oko Zvonka je puno složenija, još nisam spremna o tome govoriti, istaknula je tada spisateljica, za koju se stječe dojam da uspijeva radosno nositi svoj križ.

– Svatko nosi neki svoj križ. Čvrsto vjerujem da je patnja najveća životna škola. Mogu reći kako mi je poslije Zvonkove smrti bilo jako teško, nisam se tim dobro nosila, bilo je puno problema, izazova, ali na kraju je vrijeme puno toga izliječilo. Moramo imati neki smisao života.

Nedovršeni memoari

Bušić je zadnjih nekoliko godina pisala memoare.

– Mukotrpan je to posao, tek sam došla do 1995. godine. Pitam se što objaviti, što ne objaviti, trebam li ili ne trebam imenovati neke ljude, budući da to ne smije biti trač, mora imati neku svrhu. Toliko toga sam prošla – tijekom Domovinskog rata radila sam u hrvatskom veleposlanstvu u Washingtonu, potom pet godina u Uredu hrvatskog predsjednika.

Radilo se o jako burnim godinama u kojima sam puno vidjela i svjedočila. No pišem i o svom djetinjstvu, mnogi me pitaju kako se »dobra, draga djevojka« umiješala u sve što mi se dogodilo. To sve treba složiti u jednu knjigu, nije to lako, zaključila je tada.

Tekstovi Julienne Bušić objavljivani su u brojnim američkim i hrvatskim časopisima i novinama. Njezini memoari, knjiga Ljubavnici i luđaci iz 1995. godine, nagrađeni su 1996. nagradom Fra Lucijan Kordić Društva hrvatskih književnika, a objavljeni su i u Sjedinjenim Američkim Državama.

Knjiga Tvoja krv i moja također je objavljena i u SAD-u. U njoj se govori o 32 godine čekanja na puštanje njezina supruga Zvonka Bušića iz zatvora.

Godine 2014. dovršila je i priredila memoarsku knjigu svoga supruga pod naslovom Zdravo oko – sjećanja.