Barbieri je rođen 1950. u Splitu, a maturirao je na Klasičnoj gimnaziji u Zagrebu gdje je i studirao na Filozofskom fakultetu.


Prozaik je, autor brojnih romana, zbirki pripovijedaka, i eseja, kazališnih, radio i tv dramskih djela, u kojima se bavio europskom i sredozemnom baštinom, posebice baštinom Dalmacije.




Romani su mu prevedeni na nekoliko svjetskih jezika, a pripovijetke zastupljene u raznim domaćim i stranim antologijama proze.


Dobitnik je više važnih književnih nagrada, a 2006. njegov roman „Dioklecijan“ nagrađen je nagradom Matice Hrvatske za najbolju knjigu godine.


Njegov najpoznatiji roman „Epitaf carskog gurmana“ objavljen je na nekoliko svjetskih jezika, a isti je roman, u biblioteci deset najvažnijih romana hrvatske književnosti XX. stoljeća, tiskan je nakladi od 200 000 primjeraka.


Barbieri je na Hrvatskoj televiziji svaki tjedan vodio svoj serijal o povijesti hrane kao povijesti civilizacije pod nazivom „Jelovnici izgubljenog vremena“.


Veljko Barbieri je bio bojnik Hrvatske vojske te aktivni sudionik Domovinskog rata. Rat ga je 1991. zatekao na Visu. Osjetivši, kako je rekao, “animozitet koji raste” i neizbježnost sukoba, odmah se iste godine pridružio Zboru narodne garde. Njegov ratni put vodio ga je sa 156. brigadom na južno bojište, od Stona i Čepikuća do oslobađanja Dubrovnika i Konavala.


Neko vrijeme proveo je u specijalnim analitičkim postrojbama, da bi početkom 1994., kao časnik za vezu MUP-a i HV-a, stigao u Pakrac. Ondje je dočekao i operaciju “Bljesak” te proživio, prema vlastitim riječima, svoje najdramatičnije i najslavnije dane.


Zbog iznimnih zasluga u ratu i kulturnoj obnovi grada, proglašen je počasnim građaninom Pakraca.


Svoja ratna iskustva pretočio je u prozni dnevnik “Tko je sa mnom palio kukuruz”, djelo koje neki kritičari smatraju jednom od najboljih proza o Domovinskom ratu.