[VIDEO] Špica s macanom o životu u - svijetu idiota: 'Sve više živimo u odvojenim stvarnostima'

U vremenu u kojem se politika sve češće svodi na poruku, dojam i sukob, pitanje razuma postaje političko. Što se događa s demokracijom kada više ne dijelimo ni osnovne činjenice? Kako razgovarati s ljudima koji ne žele dijalog, nego samo potvrdu vlastitih uvjerenja? I je li Donald Trump tek ekstreman primjer takve politike ili simptom dublje krize društva koje sve više nagrađuje samouvjerenost i odbijanje sumnje?

O ovim se temama razgovaralo u ovotjednoj Špici s Macanom, ovoga puta na engleskom jeziku, s norveškim filozofom i piscem Larsom Svendsenom te politologom i profesorom Enesom Kulenovićem.

Pluralnost interpretacija

Kroz razgovor o Trumpu, društvenim mrežama, »glupim idiotima«, filozofiji, obrazovanju i raspadu zajedničke stvarnosti, otvorena je tema koja nadilazi američku politiku. Jer problem nije samo u jednom političaru, nego u svijetu u kojem sve više ljudi živi u paralelnim stvarnostima, a javni razgovor sve češće prestaje biti razgovor.

– Čini se da sam opsjednut Trumpom, ali zapravo čeznem za vremenom u kojem više neću morati pisati o njemu, rekao je Svendsen, dodajući kako Trump gotovo svakodnevno isporučuje apsurdan materijal koji traži komentar, jer živimo u neredovitim vremenima u kojima filozofija više ne može ostati po strani. ​Kulenović se nadovezao ocjenom da su ova vremena dobra za komičare, ali i za filozofe. Trump je, kaže, znak i utjelovljenje šire bizarnosti svijeta u kojem živimo, iako nije jedini takav politički fenomen.

– Informacijska infrastruktura potpuno se promijenila. Prije je bilo više čuvara ulaza, a danas svatko može doći do publike, rekao je Svendsen. Prema njemu, možda danas nema više »glupih idiota« nego prije, nego su samo postali vidljiviji.

No, problem nije samo u buci. Svendsen upozorava da demokratski razgovor zahtijeva barem minimalno zajedničko shvaćanje stvarnosti. Danas, međutim, sve više ljudi živi u odvojenim interpretacijskim svjetovima, u kojima činjenice više nemaju istu težinu.

– Da bismo imali smislen demokratski razgovor, moramo se barem donekle odnositi prema istoj stvarnosti. A sada ljudi sve više žive u odvojenim stvarnostima, upozorio je. Osobni razlog za pisanje knjige »O glupanima, idiotima i glupim idiotima«, priznao je, bio je raspad jednog starog prijateljstva. Bliski prijatelj sve je dublje ulazio u svijet teorija zavjere, a razgovor je s vremenom postao nemoguć jer više nisu polazili od iste stvarnosti.

– Zaključak kod takvih ljudi nadjačava svako razmatranje činjenica. Ako nešto proturječi njihovom uvjerenju, onda je to jednostavno laž, objasnio je Svendsen.

​Kulenović je naglasio da je novost današnjeg trenutka u nevjerojatnoj pluralnosti interpretacija. Ljudi su se i prije sukobljavali oko ideologija, vrijednosti i politike, ali je postojao minimum zajedničkog svijeta. Danas, kaže, taj minimum nestaje.

– Ne živimo u različitim svjetovima, nego isti svijet tumačimo toliko različito da se čini kao da su to odvojeni svjetovi, rekao je Kulenović, naglašavajući kako je problem u tome što za gotovo svako uvjerenje, od ravne Zemlje do negiranja klimatske krize, na internetu postoji zajednica koja će ga potvrditi. ​

​Svendsen je podsjetio i na istraživanje Pew Research Centera iz vremena američkih izbora 2016., prema kojem su i demokratski i republikanski birači u velikoj većini smatrali da se s drugom stranom ne mogu složiti ni oko osnovnih činjenica.

– Polarizacija vrijednosti dovela je do polarizacije činjenica, a to vodi prema demokratskom slomu, rekao je.

Glupi idioti

U tom se kontekstu otvorilo i pitanje što su zapravo »glupi«, »idioti« i »glupi idioti«. Svendsen u knjizi polazi od neugodne, ali demokratske tvrdnje: »svi smo mi ponekad glupi i ponekad idioti«.

Glupa osoba, objašnjava, ne koristi vlastitu sposobnost mišljenja, nego prihvaća ono što dolazi od autoriteta. Idiot pokušava misliti samostalno, ali to često čini loše. No najopasnija je treća kategorija.

– Kod glupog idiota nestaje svaka sumnja. On je potpuno siguran. Ima svoje zaključke i do njega je nemoguće doprijeti, rekao je Svendsen. Takvi ljudi ne slušaju, ne mijenjaju mišljenje i često ne mogu promijeniti ni temu; sve se vraća na njihovu opsesiju.

Kulenović smatra da se do takvih ljudi može pokušati doći jedino traženjem područja u kojem još postoji zajedničko tlo. Netko može biti politički zatvoren, ali možda otvoren u razgovoru o obitelji, prijateljstvu ili umjetnosti. Tu se, kaže, ponekad može otvoriti ulaz u dijalog.

Problem leži u tome što društvene mreže često uopće ne stvaraju dijalog, nego niz monologa. Ljudi ne dolaze slušati ni preispitati svoje stavove, nego izgovoriti unaprijed pripremljenu poruku.

– Dijalog nije sudar dva monologa, upozorio je Svendsen. Pravi dijalog, kaže, ima tri strane: mene, tebe i temu o kojoj razgovaramo. Cilj nije pobjeda, nego da svi iz razgovora izađu barem malo mudriji. ​Trump je u tom smislu, prema Svendsenu, gotovo savršen primjer »glupog idiota«. Ne zato što nema politički instinkt, nego zato što vjeruje da o svemu zna više od svih drugih i traži slijepo povjerenje.

– Teško je zamisliti jasniji primjer glupog idiota od Trumpa, rekao je Svendsen.

Kulenović je dodao kako se kod Trumpova kruga često vidi logika kulta. Raniji kritičari brzo prihvaćaju »riječ proroka« kada shvate da se vođa ne pomiče. Svendsen smatra da bi Trumpa čak i slavni Niccolo Machiavelli, često krivo shvaćen kao branitelj politike bez morala, na kraju odbacio. Trump možda razumije kako osvojiti vlast, ali ne zna stvoriti stabilnost.

– Trump je kaos koji hoda na dvije noge, rekao je Svendsen. Za Machiavellija, prava politika zahtijeva sposobnost, strategiju i stvaranje poretka. Trump, zaključuje, možda ima metode, ali nema državničku vještinu. ​Kulenović je dodao kako se isto može reći i za druge autoritarne političare koji znaju osvojiti i održati vlast, ali im nedostaje šira vizija. Politika se tada svodi na ostanak na vlasti, bez »glorije«, bez ideje društva koje se želi izgraditi.

Upravo tu, zaključuju sugovornici, leži najveća opasnost današnje politike. U vremenu kad se sigurnost glasa cijeni više od dubine misli, a monolog više od dijaloga, demokracija ne propada odjednom. Ona se prvo raspada u jeziku, činjenicama i sposobnosti da se uopće razgovara.

Može li Donald Trump napasti čak i Papu? Za Enesa Kulenovića, odgovor nije iznenađujući. Trumpova politika, kaže, dobrim dijelom počiva na onome što danas zovemo »trollingom«. Ako ga netko dovede u pitanje, bez obzira je li riječ o novinaru, intelektualcu, političkom protivniku ili Papi, reakcija je uvijek ista.

– Tko god se usudi dovesti ga u pitanje, on će ga napasti. Nije važno je li to Papa ili netko drugi, rekao je Kulenović, povezujući to s logikom kulta u kojoj se vođa ne propituje.

Kulenović je podsjetio i na Platonovu sliku tiranina kao vukodlaka; onoga koji, jednom kad osjeti »ljudsko meso«, više ne može stati. U tom smislu, Trump je u politici pronašao prostor u kojem može potpuno razviti svoju potrebu za divljenjem, moći i pokornošću drugih.

Svendsen dodaje kako Trump ne priznaje nikakve norme ni ograničenja izvan vlastite volje. Posebno mu je zanimljiv bio komentar američkog potpredsjednika J. D. Vancea, katolika, koji je rekao da bi Papa trebao biti oprezan kad govori o teologiji.

– To je kao da ja savjetujem Rogera Federera kako igrati tenis, ironično je primijetio Svendsen.

Filozofsko ažuriranje

Lars Svendsen, inače profesor filozofije na Sveučilištu u Bergenu autor je više od 20 knjiga, a Hrvatsku smatra jednom od svojih najvjernijih čitateljskih sredina. Nijedan drugi jezik, kaže, nema toliko njegovih prevedenih knjiga kao hrvatski.

– Uvijek je lijepo pronaći čitatelje koji razumiju ono što radiš. Nema jamstva da će knjiga pronaći publiku. Možeš je samo napisati najbolje što znaš i nadati se, rekao je.

Enes Kulenović profesor je na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, gdje predaje više od 25 godina. Iako mnogo objavljuje na engleskom, naglasio je da knjige često piše na hrvatskom jer smatra da akademici duguju nešto vlastitoj javnosti.

– Postoji mnogo knjiga na engleskom, ali mi dugujemo nešto svojoj publici, studentima, kolegama i široj javnosti, kazao je Kulenović. Upozorio je i da ne želi upasti u zamku profesora koji govore kako je »u njihovo vrijeme sve bilo bolje«, ali promjene vidi jasno.

– Studentima je danas teže sjesti i mirno čitati duži teorijski tekst. Njihov je svijet puno brži, rekao je. Problem nije samo u umjetnoj inteligenciji, nego u navici da se traži prečac. Ako im je zadatak zanimljiv, studenti će se potruditi. Ako ga vide samo kao obavezu, lakše će posegnuti za ChatGPT-jem, objasnio je. ​Svendsen ističe da alati poput ChatGPT-ja mogu biti izvrsni ako se koriste kao sugovornici, a ne kao dobavljači gotovih odgovora. Problem počinje onda kada mišljenje prestane biti napor.

Kulenović smatra da je legitimno raspravljati o ograničenjima društvenih mreža, zaštiti privatnih podataka i ulozi tehnologije u životu djece. Sama ideja regulacije, kaže, ne smije se odmah proglašavati napadom na slobodu.

Svendsen je zaključio da su se pojavili novi oblici moći koje klasične teorije vladavine prava nisu predvidjele. Nekad je glavna prijetnja bila država, vladar ili tiranin. Danas sličnu prijetnju mogu predstavljati tehnološki oligarsi.

– Treba nam filozofsko ažuriranje, zaključio je Svendsen.

A možda je upravo to i glavna poruka razgovora: istina, pravda, sloboda i dijalog nisu nešto što nam je jednom zauvijek dano. To su zadaci, nešto što stalno iznova treba pokušavati ostvariti, čak i kada znamo da možemo pogriješiti.