Žena iz okolice Zadra godinama u raljama bešćutnog sustava: 'Spavala sam u autu da me muž ne ubije, a znate li kad je država tek reagirala?'

I dok se javnost svakog puta iznova šokira kad se dogode slučajevi femicida u kojima suprug ili partner ubiju svoju ženu, nakon čega se postavlja pitanje zbog čega sustav nije prepoznao takve situacije i na vrijeme ih spriječio, oko nas posvuda ima slučajeva u kojima supruge ili partnerice godinama trpe razne vrste obiteljskog nasilja, uključujući i prijetnje smrću. Jedan takav slučaj pristala nam je ispričati žena sa zadarskog područja koja se godinama suočava s time da institucije relativiziraju njezine prijave obiteljskog nasilja koje nad njom i njihovim punoljetnim sinom čini njezin suprug, hrvatski branitelj obolio od PTSP-a. Svi troje žive u njihovoj obiteljskoj kući u jednom mjestu na našem području.

Obratila se Nimcu

– Tek nakon što sam se obratila poznatom branitelju Milanu Nimcu, a koji je kontaktirao najodgovornije ljude u Ministarstvu hrvatskih branitelja i zadarskoj policiji, u subotu su došli policijski službenici i priveli mog supruga. Nakon obavijesnog razgovora i razgovora kod istražnog suca u Zadru, taj sudac mu je odredio do 30 dana istražnog zatvora zbog prijetnji izrečenih meni i našem odraslom sinu. Prije negoli je suprug završio u zatvoru danima nisam spavala. Sada sam mirna dok ne izađe iz zatvora, kaže nam ova žena dodajući kako ne zna u kakvom stanju će njezin suprug izaći iz zatvora, a ona bi željela da se on izliječi i ima kvalitetniji život negoli ga živi zadnjih 15-ak godina.

– Dugi niz godina ide k psihijatru u dnevnoj bolnici u Zadru, dijagnosticiran mu je PTSP, a posljedica je da se odao alkoholu. Zadnjih četiri, pet godina ide redovito psihijatru, no nažalost, stanje mu se ni redovitim tretmanima nije popravilo. Nasrtao je na mene i sina, u teškom je stanju, zbog čega sam ga i dosad prijavljivala. Bila sam više puta kod njegove psihijatrice u Zadru kako bih razgovarala o tom njegovom ponašanju, prijetnjama i nasrtanjima na mene i našeg sina. Uznemirena sam, ne mogu više živjeti s njim dokle god se ovako ponaša. Prošlog ljeta se suprug iz nekog razloga naljutio, dugo je prijetio kako »će sve pobiti«, što su čuli i susjedi. Mislila sam kako će netko pozvati policiju, ali je nitko nije zvao. Onda je naš sin rekao: ‘Daj tata, smiri se, ne možemo spavati, toliko se dereš.’ Suprug mu je odgovorio: »Što ćeš ti meni govoriti, u svojoj sam kući, imam se pravo derati.’ Nakon toga je uzeo prvo što mu je došlo pod ruku, vrtne škare i počeo trčati za našim sinom. Pobjegla sam i zvala policiju, a kad su konačno došli rekli su mi: ‘Pa vi, gospođo, niste ozlijeđeni’, otkriva ova žrtva nasilja koja je rekla kako iz ovoga može zaključiti da se ljudski život vrednuje tek onda kad te netko ubije.

»Pobit ću vas ko zečeve«

– Svojedobno sam otišla živjeti u podstanare, dok je naš sin ostao s ocem, pa je bio prvi na njegovu udaru. Stoga sam se morala vratiti kako bih zaštitila sina koji je i sam stradao od ovakve situacije. Kako bih se zaštitila od supruga povremeno odem iz naše kuće, ponekad prespavam kod prijatelja, a nekad čak i u automobilu. Suprug me nerijetko gađa stvarima, nasrće na mene, ali znam što očekivati pa mu ne prilazim, već pobjegnem. Redovito prijeti smrću meni, sinu, ali i susjedima. Kaže kako »će nas svih pobiti ko zečeve«. Izbjegavam biti u našoj kući da ne nastradam. Sin se oca manje boji, ali ne može bez mene. Kad negdje odem onda me sin zove telefonom i žali mi se kako ga otac napada. Suprug po cijele dana sjedi ispred naše kuće i pije, kaže ova sugrađanka dodajući kako je nevjerojatno koliko je obezvrijeđena od sustava.

Priča kako joj se kaže: »Gospođo, pa vidite kakvih sve problema ljudi imaju, ubijaju se. To što vam netko prijeti i što vas netko izbaci iz kuće je ništa.«

Dodatno je ogorčena i što su članovi njihove obitelji ostvarili samo manji dio prava iz Zakona o pravima hrvatskim branitelja. Prvi put je ta prava zatražila kad je njihova kćer svojedobno krenula na studij.

– Rekli su mi kako nisam bila u ratu nego moj suprug. Nisam htjela odustati pa su naposljetku pristali da se našoj kćeri odobri studentska stipendija. Suprug je imao braniteljska prava, ali nije znao da ih ima, pa ih nije ni ostvario. Nezaposlen je od 2007., otkad nema radnog staža. Naša djeca nisu dobila besplatno od države nijednu školsku knjigu, iako su na to imala pravo. Suprugu je moglo značiti da je ostvario barem neka od tih prava, bio bi ponosan na sebe. Bio je ogorčen na tu prošlost, svi drugi branitelji su ostvarili svoja prava osim njega, naglašava ova žena koja je kazala kako je njezin suprug počeo ostvarivati neka braniteljska prava tek kad se ona za njega zauzela.

Braniteljska prava

– Trebale su mu institucije kao branitelju pomoći da mu se psihičko stanje popravi kako bi postao radno sposoban. No oni su ga doslovce otpisali. Dao mi je suprug prije nekoliko mjeseci svoju punomoć da idem ostvarivati njegova prava. U udruzi branitelja mi kažu: ‘Imate punomoć, a gdje je Vaš suprug, zar on nema noge, zar ne može ovdje doći sam?’ Odgovorila sam službenici kako se s onim što govori nije šaliti, već da je moj suprug u dnevnoj bolnici kod psihijatra. Kazala sam joj i da bi to trebali znati. I onda mi kažu kako sam bahata. Nakon toga je ta službenica zvala telefonom mojeg supruga kako bi ga pitala zna li da na račun njegove supruge dolazi taj novac. A novac dolazi na moj račun jer je njegov račun blokiran. Odgovorio joj je da zna i da ja tim novcem plaćam naše račune, prisjeća se ova naša sugrađanka koja se pita zašto njezina supruga, kad je ova službenica već ove isplate išla provjeravati, nije pitala zna li za druga njegova prava koja nije ostvario. Mene je to stvarno razljutilo, dodaje.

Sve porazbijao

Prije više godina njezin suprug je uspio od Ministarstva branitelja ostvariti pravo na novčanu naknadu koja mu je jedini prihod. Dobiva i jednokratne godišnje naknade od 200 eura. U obitelji radi trenutačno jedino ona i od tog prihoda uglavnom i žive.

– Već nekoliko godina radimo na tome da suprug ostvari pravo na vojnu mirovinu. Da bi ostvario ta prava rečeno mu je da mora biti na redovitom psihijatrijskom tretmanu te da će sve biti riješeno u roku od nekoliko mjeseci, no od tih njegovih redovitih odlazaka na psihijatrijske tretmane prošlo je gotovo punih pet godina, a ta prava nije ostvario. Ne znamo više o čemu se tu radi. Kad pitamo što je s tom procedurom oko mirovine kažu kako je to »tek njegova treća, četvrta dnevna bolnica, kako treba nekog platiti. Kada je suprug to čuo onda je, po dolasku kući, sve u njoj porazbijao. Nakon toga sam osobno došla u tu ustanovu i pitala ih tko se usudio to reći mom suprugu. Rekla sam im da mi kažu kome trebam platiti i koliki iznos. Vrtimo se godinama u tom mulju, zaključuje ogorčena žena.

Ne može ostvariti ni nasljedna prava u rodnoj kući

Ovoj zlostavljanoj ženi dodatna otegotna okolnost je nemogućnost da stupi u posjed dijela kuće i okućnice u mjestu odakle je rodom, nakon što je njezin otac preminuo prije 16 godina. U ostvarivanju tih prava je sprječava njezin brat.

– Brat mi svih tih godina ne dopušta stupiti u tu kuću. Branitelj je te je proglašen neuračunljivim, nije radno sposoban, opasan je. Dala sam ga na sud, a donijeli su odluku da se mi dogovorimo, no s bratom se ne može dogovoriti. Prijavila sam ga policiji, a kad ih nazovem onda mi kažu: ‘Opet ti, rekli smo ti da se ne diraš u njega’. Ne diram se u njega, ne zanimaju me njegovi problemi, mene zanima moja imovina, imam pravo doći do nje, netko me treba i zaštititi, ne može se ovako. Dogodilo mi se čak da pitam policiju što je s mojom prijavom da mi brat prijeti, a odgovore mi kako ga nisam prijavila. Tek sam naknadno naučila od odvjetnika kako se, kad idem u policijsku postaju prijaviti prijetnje, moram smiriti i tražiti da mi daju potvrdu da sam to prijavila. Smeta me i što je sustav odredio da se moj brat, kojem je dijagnosticirano takvo psihičko stanje, brine o našoj majci. Socijalna radnica sve ovo zna, ali mi kaže kako nam ne može pomoći jer joj je mio njezin život. A majka ionako neće svjedočiti protiv svog sina. Da se pomoglo na vrijeme ne bi se sve to događalo, kaže ova naša sugrađanka.