NAKON GODINA OBEĆANJA Stanari kontejnerskog naselja moraju van do rujna: 'Nismo mi smeća! I mi smo živa bića'

Stanovnicima kontejnerskog naselja u Ulici Zadarskih bratovština ponovno prijeti deložacija. Zemljište pored Tommyjevog trgovačkog centra je od Zadarske nadbiskupije, kako izgleda, kupio investitor i ondje, kako kažu stanari, planira graditi zgradu.

Stanari koji žive u izrazito lošim uvjetima, u improviziranim barakama i kontejnerima, nemaju gdje otići, a naslušali su se kroz godine obećanja… govorilo se i da će im zadarski Caritas osigurati alternativni smještaj, no svi su, kako kažu, na kraju od njih dignuli ruke.

Težak život

– Obećanje ludom radovanje, zaključuju 66-godišnja gospođa Nevenka Vukić, koja u kontejnerskom naselju živi skoro osam godina i 56-godišnja Marija Božić koja ondje živi već 25 godina, više od pola života.

U kontejnerima, osim njih dvije, živi još četvero ljudi. Osmero ih je već partilo na vječna lovišta, prisjeća se gospođa Marija, koja je prije devet godina doživjela prometnu nesreću čije posljedice i danas osjeća. Osoba je s invaliditetom te živi od socijalne pomoći, za razliku od susjede Nevenke koja još radi kao pomoćna radnica u kuhinji. Da ima veću plaću, išla bi, kako kaže, u podstanarstvo, ali kako, gdje, pita se gospođa Nevenka, koja nema ni uvjete za odlazak u mirovinu.

Devet godina prošlo je otkako je na desetak metara od kontejnerskog naselja na Putu Bokanjca, na nekoć crkvenoj zemlji, niknuo Tommyjev trgovački centar. U međuvremenu je kraj njih nikla i stambena zgrada s 50-ak stanova, koja danas zjapi prazna. O ovoj se temi pisalo u više navrata tijekom godina, pa je, primjerice, još 2017. godine Grad obećavao da će se vidjeti može li i što napraviti za ljude koji ondje žive. Deset godina prije toga iz Grada su tvrdili da su u tijeku pregovori s predstavnicima Crkve za zamjenu (otkup) crkvenog zemljišta na kojemu se nalazi tzv. kontejnersko naselje. No, njih je investitor u subotu obavijestio da se moraju iseliti do 1. rujna, ali kažu da nemaju gdje.

Ajmo van!

– U subotu su iznebuha došli i rekli – ajmo van. Rekli su nam samo da moramo iseliti do 1. rujna, ali mi ne nemamo gdje. Deložacijom nam prijeti Milenko Aralica, navodno vlasnik ovog terena. Nije li to žalosno, govori Marija pa pruža ruke da pokaže kako drhti čim se uzruja.

– Ja od subote popodne do ponedjeljka nisam mogla k sebi doći. Emotivno i psihičko rasulo. Od nas su ruke digli i Grad i Nadbiskupija, prepušteni smo na milost i nemilost Milenka Aralice. Kad je došao rekao mi je da odem u ovu nedovršenu zgradu pa da tamo spavam. To je meni toliko dušu povrijedilo da sam se samo makla da ne kažem nešto, govori gospođa Marija.

– Svatko tko zna Konvenciju o ljudskim pravima zna da se na nama ruši dostojanstvo, ruši nam se pravo na dom i pravo na normalan život. Ona ide prema sedamdesetima, ja ovako na pola invalid, prema šezdesetima. Ja dvoje djece odrasle imam, oni se boje za mene da ne završim na ulici. Ima ovdje i mladih ljudi, i njima treba potpora – najmlađi ima 21, najstarija 83 ili 84. Nismo mi smeća ljudska i mi smo živa bića! I mi imamo pravo na dostojanstvo i na dostojanstven život, govori gospođa Marija: – Poručila bih pročelniku za stambeno zbrinjavanje da nam daju pristojne uvjete za život. Nije bitno da li je stan garsonijera ili dvosobni ili jednosobni, samo da imamo pristojan život. Da se može spavati, da se može okupati, da se može roba oprati, da imamo normalni život. Ništa drugo ne tražimo. Ništa drugo. I da imaju prema nama poštovanje i respekt. Što smo mi sirotinja, neka imaju poštovanje na naše dostojanstvo i naše uvjete života. Jer je u meni zgaženo dostojanstvo, pravo na dom i pravo na normalan život, govori gospođa Marija.

Gradski stan kao san

Gradski je stan tražila preko »ohoho godina«, kako kaže.

– Ja i moj pokojni čovjek s kojim sam živjela, bili smo treći na listi. Treći. Pa sam, da ne budem vulgarna, izvisila. I onda sam se razočarala, nisam se ni prijavljivala više na natječaje, govori gospođa Marija.

– Svi nas znaju kad treba struju platit, kad treba smeće platit, a inače smo nevidljivi, nepostojeći za njih.

Gospođa Nevenka, pak, tvrdi da su joj rekli da nema pravo na gradski stan jer na sebi ima dio zemljišta koje je naslijedila od roditelja.

– Bolje žive psi u azilu nego mi ovdje. Bar ih volonteri hrane, bar imaju marendu, ručak i večeru. Ovo nije život. Ali nama je dobro jer nemamo di, onda moramo mučati, bolje išta nego ništa, govori gospođa Nevenka.