DITE ZADARSKO DOŠLO DO 100. BROJA Zadrani se ne trebaju brinuti za budućnost sporta

Prvih sto je najtežih, nakon toga je sve lakše! Nerijetko se to u šali čuje u narodu kada netko navršava taj zavidni troznamenkasti broj godina. Upravo taj jubilarni broj navršava i Dite zadarsko, prilog Zadarskog lista u kojem se obrađuju teme i aktualnosti vezane uz djecu i dječji sport svih generacijskih uzrasta. Tko bi rekao da će 19. rujna 2023. godine zapravo biti jedan novi, veliki početak. Upravo tada izašao je prvi broj »Diteta«, a u naslovnoj ulozi bili su Frane Lojić i Ante Strinić, tada treneri kadeta i pionira Zadra.

Treneri kao uzori

Mnogo toga promijenilo se od tada do danas. Tako su se i dva spomenuta aktera iz prvog broja ove sezone našla na suprotnim klupama u najvišoj razini kadetskog nogometnog uzrasta u Hrvatskoj, Lojić na klupi Hajduka, a Strinić na klupi Kustošije. Međutim, iako se mnogo toga promijenilo, jednako tako mnogo toga ostalo je isto. Ponajprije oni zbog kojih smo svi ovdje, a tu djeca. Neki su prerasli mlađe uzraste, neki su tek stigli, a velika većina njih ostala je tijekom cijelog ovog dvoipolgodišnjeg putovanja. To se najbolje ogleda kroz primjere rukometnih klubova Zadra 1954 i Zadra 2013, koji od prvog dana zauzimaju svoj dio priloga. A akteri? Što bi rekli u Smogovcima:« Oni su mali, ali su veliki, odnosno, hoću reći, nisu više mali, ali su dovoljno veliki da ne budu mali«. Mladići koje smo u tim prvim brojevima upoznali kao djecu koja igraju rukomet u uzrastima do 11, 13 ili 15 godina danas su nerijetko standardni u sastavima do 17 godina, ali i na seniorskoj razini. No tu su i oni još mlađi, koje smo najviše imali prilike upoznavati kroz borilačke sportove i prve turnire.

No, svih njih ne bi bilo da nema njihovih trenera. Velik naglasak od prvog dana stavljen je upravo na njih – tvorce budućeg kvalitetnog društva. Ljude koji nerijetko uz trenerski posao rade i nešto »konkretno« kako bi imali dovoljno za život, ali i ljude koji su u velikom broju slučajeva djeci »iznad« samih roditelja, odnosno osobe čija će se riječ prije poslušati nego roditeljeva. Većinom akademski obrazovani ljudi koji svoju ljubav, entuzijazam i slobodno vrijeme usmjeravaju kroz sport. Oni koji uče djecu da je sport važna komponenta u životu i koji stvaraju radne navike koje će današnjim mladima tek kasnije »sjesti«. Jer ne postoji osoba koja barem jednom nije pomislila: »Zašto meni ovaj sad nešto govori…?« Sve je to normalno, međutim na kraju se uvijek dođe na ono trenerovo.

Smjer za budućnost

Sreća je što smo se u ove dvije i pol godine najviše veselili. Zadarska djeca toliko su nas puta usrećila da je to gotovo nemoguće izbrojati. Niz državnih naslova i medalja je osvojen, tko zna koliko poziva u reprezentacije, uspjeha na međunarodnoj razini… Nevjerojatno je to plodno tlo koje Donatov grad i ostatak Županije još uvijek imaju. Istina, mnogi će reći da uvjeti nisu dobri, ali mnogi će reći i da su zadovoljni i sretni onime što imaju. Ipak, potrebno je dodatno se razvijati infrastrukturno, kako god bilo. A jednom kad svoj dio posla odradi politički dio cjelokupne priče, samo je nebo granica.

Međutim, ostaje jedno pitanje – kako zadržati seniore i seniorke. Unatoč svim uspjesima, nažalost, Zadar je i danas grad dječjeg sporta, što je velika razlika u odnosu na status grada sporta, kako ga neki vole nazivati, Teško je, da ne napišemo nemoguće, zvati se gradom sporta kada gotovo sve ono najbolje što »ispliva« pakira kofere i odlazi u bijeli svijet. Pod »bijeli svijet« uglavnom mislimo na Zagreb i okolicu. Dječaci od 16-17 godina, nositelji svojih generacija u Zadru, odlaze diljem Hrvatske dalje se razvijati i tražiti sreću. Takvih je primjera, nakon završetka srednjoškolskog obrazovanja, pregršt i jasno je da je to smjer u kojem treba tražiti rješenja u budućnosti. Jednostavnim rječnikom, prevelik je omjer studenata sportaša koji odlaze u odnosu na one koji dolaze u Zadar. To je put koji najprije treba iskrčiti, a tek potom »naplaćivati cestarinu«. U svakom slučaju, to je nešto što ne može doći preko noći.

Da završimo u pozitivnom tonu. Prije svega veliko hvala svima koju su na bilo koji način sudjelovali u ovih sto brojeva, kako kolegama i kolegicama, tako i svim sportašima, sportašicama, trenerima i trenericama. Zadrani, Zadranke i zadarski sport ne trebaju se ni u jednom trenutku brinuti za svoju budućnost. Sve je više lijepih primjera mladih sportaša koji malo po malo dolaze pod svjetla reflektora i to u nevjerojatno širokom repertoaru sportova, od rukometa preko boksa pa sve do gimnastike. Neka nikoga ne iznenadi ako u sljedećih pet-šest godina u svakoj »većoj« reprezentaciji budu jedan do dva Zadranina.