Sestra Celina s 12 godina ostavila je majku u logoru i otišla u samostan u Rimu: 'Mnogo sam noći proplakala'

Od ratnog djetinjstva obilježenog logorom i izbjeglištvom, pa sve do redovničkog poziva, životni put sestre Celine Sarić svjedočanstvo je snage, vjere i ustrajnosti, piše Dnevnik.hr.

Rođena u Bosanskom Grahovu, već je s 12 godina, kao jedna od djevojčica koje su napustile ratom pogođeni kraj, stigla u Rim gdje je započela svoj život u samostanu. Kako sama kaže, odluka je bila vođena isključivo vjerom i željom za služenjem:

„Ja nisam znala komu idem ni kamo idem, ali sam imala jasnu nakanu – poći u samostan, posvetiti se Bogu i moliti za sve ljude, osobito za naš hrvatski narod“, prisjeća se sestra Celina, članica Družbe Školskih sestara franjevki Krista Kralja.

Dio djetinjstva provela je u Požegi, a već tada je osjećala poziv prema redovništvu. Ipak, put nije bio lagan. Najteže joj je, ističe, bilo odvajanje od obitelji, osobito majke koja je ostala u logoru.

„Ta udaljenost od domovine, od moje majke i braće bila je bolna. Mnogo sam noći proplakala jer sam je ostavila samu. Rekla mi je: ‘Ti odlaziš, a tko će mene razveseliti, tko će mi zatvoriti oči na samrti?’ To me duboko mučilo. No, hvala Bogu, uspjela sam – prije njezine smrti vratila sam se i bila uz nju“, ispričala je.

Uz emocionalne izazove, suočila se i s jezičnom barijerom, no talijanski je brzo savladala. U Rimu je završila studij pedagogije i filozofije te radila kao učiteljica.

„Kad bih ušla u razred, postojali su samo moji učenici. Bila sam potpuno posvećena njima“, kaže.

Unatoč teškim životnim iskustvima, kroz gotovo 94 godine života uspjela je sačuvati vedar duh.

„Uvijek sam nastojala da u zajednici bude radosti, smijeha i šale, ali i molitve“, dodaje.

Posebno snažno proživljava uskrsno vrijeme, koje u njoj budi duboke emocije.

„Shvaćajući koliko je Isus trpio za nas, često mi dođu suze. Osjećam patnju jer sam je i sama proživjela – zbog svojih bližnjih i zbog stradanja našeg naroda“, govori sestra Celina.

Kao jedna od posljednjih živućih svjedokinja stradanja Hrvata iz Bosanskog Grahova, svoja je iskustva pretočila u memoare.

„Pisala sam kako bih zaboravila, da mi se te misli više ne vraćaju. Sve sam to prebrodila i svima opraštam“, istaknula je.

U knjizi „Samo dan života“ opisala je svoj težak, ali ispunjen put koji ju je, kako danas kaže, doveo do unutarnjeg mira i radosti.