Ali republikanski čelnik nije otišao tako daleko – i to s dobrim razlogom.


Potrebne su obje strane da bi se rat završio, osim ako protivnik ne kapitulira.


Iran, iako je vojno i politički ozbiljno oslabljen nizom zračnih napada koji su počeli 28. veljače, nije izrazio namjeru da će se predati.


Premda je Trump rekao da je SAD uništio iransku mornaricu, njihove balističke projektile i velik dio vodstva, američki mediji izvijestili su da nije u potpunosti predvidio preostali iranski kapacitet za široku odmazdu.


Tu bi mogao biti pravi problem za Trumpa.


Kako je rat ušao u treći tjedan, cijene nafte su porasle dok se nasilje širi Bliskim istokom, od Libanona do Zaljeva – uključujući napade na američko veleposlanstvo u Iraku.


Američki predsjednik sada plaća cijenu toga što se pridružio Izraelu bez dogovora i plana ili što se nije konzultirao s Kongresom ili drugim američkim globalnim saveznicima.


Europljani i drugi saveznici pristojno su odbili Trumpove zahtjeve za pomoć u Hormuškom tjesnacu, uskom zaljevskom plovnom putu koji je Iran praktički blokirao.


U utorak je Trump promijenio smjer, rekavši da mu više ne treba njihova pomoć.


U rijetkom priznanju, Trump je u ponedjeljak rekao da je iznenađen iranskim odmazdama usmjerenim na zemlje Zaljeva – od Saudijske Arabije do Katra – unatoč ponovljenim upozorenjima Teherana.


„Nisu trebali napasti sve te druge zemlje na Bliskom istoku“, rekao je Trump o Iranu. „Nitko to nije očekivao. Bili smo šokirani.“


Diplomatski zastoj


Richard Haass, počasni predsjednik Vijeća za vanjske odnose, rekao je u nedavnom biltenu da „iako su Sjedinjene Države same pokrenule ovaj sukob, bit će potrebno da i Izrael i Iran potpišu da ga zaustave“.


„Što dulje ovaj rat traje, to se više ravnoteža između njegovih troškova i koristi pomiče prema prvom“, dodao je Haass, bivši američki diplomat u administraciji Georgea W. Busha.


Za Sjedinjene Države, osim slabljenja Irana dugoročno, pobjeda znači nastavak pomorskog prometa u Hormuškom tjesnacu kako bi se obnovile globalne zalihe nafte i kraj iranskim napadima na susjede.


Mnogi promatrači kažu da to neće biti moguće samo vojnom silom.


Diplomatski put se značajno suzio, ali ostaje opcija i dijelom će ovisiti o dobroj volji Islamske Republike.


Ostaje pitanje tko će sjesti za pregovarački stol.


„U ovom trenutku nema čistih opcija, samo manje loših“, rekao je Sina Toossi, viši suradnik Centra za međunarodnu politiku, za AFP putem e-pošte.


„Najrealniji put je pregovaračka deeskalacija koja svim stranama omogućuje da spase obraz. SAD može tvrditi da je smanjio iranske sposobnosti, dok Iran može reći da je izdržao pritisak i pokazao da može uzvratiti“, rekao je Toossi.


U širem smislu, dodao je, „stabilnost Perzijskog zaljeva u konačnici zahtijeva određeni stupanj prilagodbe Iranu“.


Mona Yacoubian, direktorica programa za Bliski istok u Centru za strateške i međunarodne studije, rekla je da regija „trenutno proživljava najgori mogući scenarij“.


„Vlade zaljevskih zemalja morat će pronaći put naprijed koji priznaje trajnu regionalnu prisutnost Irana“, rekla je.


Do tada, američki saveznici ne kriju svoju frustraciju.


Njemački kancelar Friedrich Merz izjavio je u ponedjeljak da američki rat protiv Irana nije stvar NATO-a te da se Berlin neće uključiti u rat niti pomoći u održavanju tranzita u Hormuškom tjesnacu.


Merz je naglasio da razgovori o pronalaženju diplomatskog rješenja ne mogu početi dok Izrael i Sjedinjene Države ne kažu da su postigli svoje vojne ciljeve.