Priča o usvajanju - poligon za iživljavanje mediokriteta i blasfemičara

NISU KRIVI ŠTO JE SISTEM POSTAVLJEN TAKO DA SE ODUGOVLAČI DO BESKRAJA

Već smo pisali ovoj uglednoj kolumni o nekim perverzijama koje se odvijaju u javnosti ove zemlje, ali u moru degutantnih pojava posebno su se izdvojili pojedini komentari vezani uz aktualnu priču iz Zambije/Konga, a u kojoj je najvažnije kojoj stranci ti ljudi pripadaju, koja politička opcija im je bitna i sl.

Pri tome ih se naziva svakako, a pogotovo vole izraz »trgovci djecom«, kao da su ovi nesretnici koji su zaglavili u pržunu tamo išli po djecu da bi ih preprodavali po tržnicama i trgovačkim centrima. Onda čujemo posebno odvratne komentare tipa »što su išli u Afriku, što nisu usvojili našu hrvatsku djecu«, kao da su ovi dični komentatori pali s Marsa pa ne znaju kako ta priča ide kod nas.

Te dajmo šansu roditeljima, te radimo u interesu djeteta, te ovo te ono, a ja jako puno znam i bolje da ne govorim sve, jer će intelektualno insuficijentni čitatelji (iako takvi ne čitaju ovu kolumnu, ali možda netko zaluta) odmah stvar uopćavati i svaliti krivnju na socijalu i sve staviti u istu vreću, a tu postoje jako savjesni ljudi koji se bore za dobrobit djece i nisu krivi što je sistem postavljen tako da se odugovlači do beskraja.

Naravno da je sada stigmatizirano svako dijete tamnije puti, ali to je bilo i prije jer znamo kako se kod nas gleda na različitost i zato je prateći situaciju Stanković pozvao u svoju emisiju našu sugrađanku gospođu Budimir koju smo mogli pogledati ove nedjelje.

Ja, kao što sam već pisao, poznajem nekoliko roditelja koji su usvojili dijete ili više njih (poseban pozdrav Bokiju i njegovoj supruzi iz Zagreba i jednoj mojoj mami iz Zadra) iz Afrike i mogu samo reći da je susret s njima (tim usvojiteljima) jedno od ljepših događaja u mome životu.

Sretni su i oni i djeca, de facto su ih spasili i pružili dom, budućnost, etc., etc … A tko se javlja da ih kritizira? Licemjeri, blasfemičari, kompleksaši i ini pacijenti koji su se našli provjeravati tko je plodan a tko nije, a najbolje je kada kažu (da, da… ima i takvih idiota) da su ta djeca dovedena da bi se usvojitelji štali subotnjom špicom i pravili se važni.

Gospođu Budimir sam vidio prvi put u životu, ali sam zato čuo komentare o njoj, od dobrih ljudi pozitivne, a od ovih drugih bolje da ne pričam kakve, ali to je tako jer živimo među stvorenjima za koje su Hotentoti dom kulture s vodoskokom i koji su dovoljno svjesni da znaju da se pred ovakvim ljudima kao što je spomenuta gospođa mogu samo sakriti u svoje rupe i tamo rogoboriti protiv svake inicijative koja može nekome spasiti glavu, a da oni od toga nemaju neke koristi.

U svakom slučaju, hvala Aci što nam je približio ovu priču, a slobodno je mogao i bez onoga zadnjeg pitanja »što ako«, jer nakon svega što je ova žena napravila i spasila pet života, valjda će joj i svevišnji podariti zdravlja da dočeka unuke, čemu se i ja nadam.

ZANIMLJIV DOKUMENTARAC ZA PUŠTANJE PO ŠKOLAMA – POGOTOVO NEKIMA

Dokumentarni film na HRT-u se zove »Dječak iz Auschwitza«, a govori o gospodinu Olegu Mandiću koji je s 11 godina dobio tetovažu na lijevoj ruci, a pet se mjeseci mogao družiti s čuvenim dr. Mengeleom, jer je boravio na njegovom odjelu. Kaže on nama – »normalni klinci slažu Lego kockice s 11 godina…

Ja sam slagao mrtvace.« Ovaj je čovjek je poznat i kao »dječak koji je posljednji napustio logor Auschwitz«, a vidjeli smo i pravi snimak iz toga doba gdje je dokumentiran taj događaj, a on je ostatak života posvetio tome da nijedno dijete ne doživi ono što je on doživio.

Na to bih ja dodao da nam je kao ljudima i vjernicima zadatak da, bez obzira na političke i druge stavove, prepoznamo što je dobro, a što nije i posvetimo se kršćanskim vrijednostima na pravi način, pomažući potrebite i čineći dobra djela radi svoje savjesti, a ne zbog osobnog probitka. Uh, što sam otrovan. A imam i razloga… Život me takvim napravio.