Alen Petani u kolekciji ima preko 3.000 vrsta, među njima i one koje nose njegovo ime

Neki ljudi svoju strast iz djetinjstva uspješno sačuvaju i njeguju i u odrasloj dobi, a jedan od tih strastvenih pojedinaca je i Zadranin Alen Petani koji od treće godine kopka po pijesku i zadivljeno promatra morski svijet.

Danas je Petani jedan od naših najvećih kolekcionara, amater malakolog koji u svojoj zbirci čuva neke od najljepših primjeraka školjki i puževa, naših i svjetskih mora. A, kako nam je kazao, sve je počelo davno, ondje gdje je danas ribarska luka u Gaženici koja je nekad davno bila luka, pješčana uvala koju su zvali – Blato.

– Već s tri godine more me potpuno privuklo. Gledao sam razne oblike na dnu – pupkare, školjke, puževe i počeo ih donositi kući. U početku je to, naravno, bilo samo dječje promatranje oblika, ali s vremenom su garaža i kuća bili puni jakobovih kapica, bačvaša, lepeza i raznih drugih primjeraka. Ljudi su mi donosili školjke s mora, a ja sam ih slagao i čuvao, govori nam Petani.

Ozbiljniji interes, nastavlja, javio se početkom osamdesetih, kada se i pojavilo nešto literature na temu malakologije.

Razvoj interesa

– Veliki poticaj bio je rad fra Jure Radića i otvaranje Malakološkog muzeja u Makarskoj, kao i njegova knjižica »Blago mora«. Tada sam napokon imao literaturu za koju sam se mogao uhvatiti. U Zadarskom arhivu prijatelj Marinko i ja otkrili smo da su ovdje djelovali značajni malakolozi, profesori u Zadarskoj gimnaziji – Danilo i Sandri te kasnije Špiro Brusina.. Shvatio sam da je to bila važna grana znanosti koja je s vremenom gotovo nestala, jednostavno zato što su se ljudi prestali intenzivno baviti biologijom mora, ističe Petani dodajući kako je njegovo kolekcionarstvo postupno preraslo u malakologiju, točnije znanstvenu disciplinu unutar biologije koja proučava mekušce: njihovu građu, način života, stanište i ulogu u ekosustavu. Kako ističe, nije više bilo riječ samo o skupljanju lijepih kućica, nego o razumijevanju kako ti organizmi žive, čime se hrane i zašto su važni za more.

S vremenom Petani upoznaje druge kolege iz Splita, Rovinja i Cavtata, a kako navodi, suradnja se proširila i izvan Hrvatske pa je sudjelovao i u opisivanju vrsta koje dotad nisu bile poznate znanosti. Saznajemo kako se nove vrste stalno otkrivaju, a Petani čuva nekoliko tisuća.

– U zbirci imam oko 1.100 jadranskih vrsta, dok ih je ukupno u Jadranu zabilježeno oko 1.200. Kad se pribroje i strane vrste iz Pacifika, Indijskog oceana i Atlantika, zbirka broji 3,4 tisuće vrsta i više od deset tisuća pojedinačnih primjeraka, govori nam Petani kojem su posebno rijetke vrste. Iako, napominje, postoje rijetke vrste, ali je u biti pravo pitanje: »jesu li rijetke ili se rijetko nalaze?«

Rijetke vrste

– Primjerice, imamo jedan heliakus pronađen u Kornatima, od kojeg je u cijelom Mediteranu zabilježeno svega pet primjeraka. U stranim morima najviše me privlače porodice poput cipreja, harfi, voluta i konusa. Tu su mitre i mureksi, zatim umbilije iz Australije – također rijetke i cijenjene vrste, govori nam Petani pokazujući nam i sunčane diskove, kao i volute iz Arafurskog mora. U zbirci se nalazi i poznati konus Gloria maris. Kako nam Petani objašnjava, prije stotinjak godina bila su poznata tek dva primjerka i smatrao se gotovo svetim gralom malakologije. Nekada su mu cijene bile astronomske, a čak su se izrađivale i krivotvorine, imitacije od riže koje su u Aziji ručno oslikavali. Kasnije je otkriven njegov habitat na većim dubinama pa je postao dostupniji.

Inače, Petani je i koautor knjige »Stražnjoškržnjaci Jadranskoga mora – Slikovni atlas i popis hrvatskih vrsta«, na kojoj surađuje s kolegama Đanijem Iglićem, Jakovom Prkićem i Leom Lančom. Pokazuje nam i posebno zanimljive mokre uzorke koje su koristili kada su radili na knjizi.

– Kada smo radili na knjizi, žive primjerke smo po pronalasku stavljali u 96-postotni alkohol kako bi sačuvali tkivo za DNA analizu. Na taj smo način slali uzorke u Španjolsku i Rusiju, gdje je genetskim analizama potvrđeno da se radi o novim vrstama, ističe naš Petani napominjući kako među jadranskim vrstama ima jako zanimljivih priča. Primjerice, vrsta Bursa koju je opisao Spiridon Brusina na temelju nalaza zadarskih ribara dugo nakon toga nije bila zabilježena, ali se posljednjih pet-šest godina ponovno pojavljuje, osobito kod Cavtata. Petani ističe kako je slično i s tritonima koji su nekada bili rijetki, a koji su danas strogo zaštićeni.

Iscrpno istraživanje

– Zanimljiv je i slučaj jadranskih periski (lostura). Najpoznatija, Pinna nobilis, gotovo je nestala zbog bolesti. Međutim, druge dvije vrste, Atrina fragilis i Pinna rudis, nisu pogođene istom bakterijom. Čini se da je Pinna rudis danas češća nego prije, iako je nekada bila rijetka, govori nam Petani pokazujući i neke primjerke tritona koje je dobio od ribara koji su ih slučajno izvukli koćama.

Ono što raduje Petanija i njegove kolege je činjenica da se zbog njihova predana rada povećava broj pronađenih vrsta, a također nam je objasnio kako uz svoja objavljena istraživanja trenutačno imaju i dvadesetak neopisanih. Međutim, put do objavljivanja je dug. Treba napraviti DNA analizu, napisati rad, objaviti ga i definirati novu vrstu. Ipak, dvije vrste nose njegovo ime: Raphitoma petanii i Cerithiopsis petanii.

A kako sve to skupa izgleda? Kako se provode istraživanja? Petani ističe kako je u moru teško vidjeti sve pojedinosti, ali zato uzimaju uzorke algi, prosijavaju ih u više frakcija, pod mikroskopom odvajaju neobične primjerke, dokumentiraju. Ako nema poveznice s poznatim vrstama, e, to je onda uzbudljivo. S obzirom na to da u svom radu često upotrebljava mikroskop, zanimalo nas je koja je najsitnija školjka.

– Ima ih od 0,1 do 0,2 milimetra, puno vrsta. No specifičnost Jadrana je ta da je preko 80 % vrsta manje od pet milimetara. Do takvog materijala dolazimo prosijavanjem, ponekad i iz otpada s koralja ili od koćara. Nažalost, rijetko koji ribar će odvojiti materijal. Ponekad se posreći pa dobijemo nešto s dubina od 200 metara i više, ističe.

Prenošenje naučenog

– Poanta cijele priče je da očuvamo taj živi svijet, da svoje znanje prenosimo mlađim generacijama. Zato organiziramo brojne eko akcije, kako bi djeci prezentirali što sve imamo u moru. Djeca tako postanu svjesna da moraju čuvati more. Doduše, mi smo ti koji smo napravili štetu devastiranjem obale, nasipanjem i tzv. dohranama plaže. Osim toga, tu su i zagađenja poput kanalizacije, koja samo razrijeđena ide u more pa dolazi do promjena, prisutnosti nekih bakterija, nestaje kisika, povećava se kiselost… Neke vrste su potpuno nestale, a neke su se jako prorijedile, ističe Petani.

– Otkako smo izdali knjigu, po jednoj akciji znao sam pronaći i po dvadesetak vrsta puževa golaća, bez drugih skupina, i to po desetke primjeraka. To je bilo bogatstvo. Sada idem na iste ili slične lokacije, pročešljam teren i nađem jednu, dvije, eventualno tri vrste, po jedan ili dva primjerka. Po mom mišljenju, u Jadranu je nestalo oko 60-80 % vrsta. Što se tiče brojnosti jedinki, možda i 80 %. Znači, ostalo je oko 20 % onoga što je bilo prije pet ili šest godina, govori nam Petani objašnjavajući kako se negdje 2017. ili 2018. dogodila neka prekretnica.

Kako kaže, od tada su ljeta postala puno toplija, zagađenje je sve veće, a dohrana plaža uzela je maha. Iako je zamjetan utjecaj čovjeka, napominje kako je tu i puno drugih čimbenika, cikličke promjene zbog Zemljine precesije i drugih faktora, radi čega se događaju promjene u okolišu.

Svakako, želja našeg kolekcionara je da iskustvo i znanje koje je stekao tijekom svih ovih godina može podijeliti, da se, kako nam kaže, nađe netko još kvalitetniji tko će dalje proučavati, baviti se malakologijom jer iako živimo na moru, malo znamo o onom što se događa – u moru.