MISTO MOJE (36) Podgradini se mladi vraćaju, a još da im i nogometaši zaigraju na domaćem terenu...

Da bura u Podgradini zna zapuhati smo znali, ali smo se u to i uvjerili kad smo stigli penjući se prema mjesnoj crkvi Sv. Duha, a koja se nalazi odmah ispod gradine. Inače, današnje naselje nastalo je od nekadašnjega Budima, liburnske gradine koja se nalazi uz Novigradsko more i koja je prestala postojati u 17. stoljeću jer nije bila mjesto stalnog prebivališta stanovnika, već privremeno sklonište uskocima koji su se borili protiv Osmanlija.

Ljudi su zadovoljni

Položaj naselja, koje je smješteno na 110 metara nadmorske visine, imao je važnu stratešku ulogu kroz povijest, a danas je mjesto radišnih i gostoljubivih mještana, mjesto iz kojeg, kako saznajem, mladi ne odlaze.

To nam je između ostalih, kazao i svećenik don Tihomir Vulin koji u župi služi već sedmu godinu.

– Moram posebno istaknuti i pohvaliti djecu i mlade koji su zbilja dobri. Ovo je mjesto dobrih ljudi, selo je perspektivno i lijepa je budućnost pred njima. Mladi ostaju, a i oni koji su iselili se polako vraćaju tako da se dobro drže što se tiče natalitetne slike, govori don Tihomir i ostavlja nas u društvu nekolicine mještana.

Jedan od njih je i Mate Perica, koji nam potvrđuje da u selu mladi ostaju. Inače, brojke kažu da, prema popisu stanovništva iz 2021.godine, Podgradina broji 639 stanovnika.

– Podgradina je mjesto u kojem se mladost pokreće, zapošljavaju se ljudi, neki se bave se poljoprivredom, ima maslina, vinograda, a i turizma pomalo…. Evo iako smo bili malo pali sa stanovništvom, polako se i to mijenja. Ljudi su zadovoljni, govori nam Perica.

Kad smo upitali našeg sugovornika što bi trebalo u Podgradini učiniti za još kvalitetniju svakodnevicu, kao iz topa nam je kazao: »Evo, ovo naše igralište!« pokazujući nam na u daljini travnati nogometni teren.

Mate Perica

Poticaji za terene

– Još 1974.godine sam započeo ovo igralište, i osnovao nogometni klub »Budim« koji se danas zove po mjestu, a na kojem još uvijek ne igramo utakmice. Doduše, skoro smo pred realizacijom da možemo zaigrati na njemu. Dimenzije ima, trava se lijepo ističe, ali trebamo napraviti sjevernu tribinu i prostorije za suce. Imamo sve pripremljeno, sve je dozvoljeno i Općina će uložiti, ali neće biti dovoljno tako da se nadamo da će Nogometni savez priskočiti da to realiziramo pa da nakon toliko godina možemo igrati na domaćem terenu, a ne na tuđim u okolici, govori nam Perica.

Da za Podgradinu mora reći sve samo pozitivno, ističe nam Milka Žuža gestikulirajući ponosno prema selu kojeg pogledom možemo skoro cijelog uhvatiti. Danas se rijetko koje mjesto može pohvaliti s ovakvim pogledom, odakle smo uživali gledajući burne vrhove Velebita, Novigradsko more koje se pjenilo, susjedni Paljuv, Kašić, Islam Grčki i Islam Latinski, a u daljini Slivnicu.

Milka Žuža

– Lijepo je mjesto, blizu nam je more, polje, šuma, grad. Sve nam je dobro i sve nam je blizu. Ako nešto i fali, to se brzo i riješi, odlazimo u grad ili u Posedarje jer ništa nam nije daleko. Djeca u školu idu od 1. do 4. razreda u selo, a kasnije u Posedarje i Zadar, govori nam Žuža.

– Ovdje nam je fino, mjesto se polako razvija i mladi se vraćaju. Možda uz još neke poticaje za terene će biti još lakše… Inače, ovdje imamo sve, govori nam Davor, Milkin suprug, dok nam Perica dodaje da se radi na tome da se osiguraju tereni za branitelje i njihovu djecu, kao i za mlade koji nemaju vlastito zemljište za obiteljsku kuću. Kako navode, vrijeme je da se realizira dugogodišnji plan o terenima uz obalu.

– Mjesto smo koje je na moru, al nismo! Moramo izaći na more, govori nam Perica kroz smijeh.

Ispred škole je uređeno igralište

Htjeli bi društveni dom

Inače, Podgradina je raštrkano selo koje se prostire na dva kilometra. Na početku sela su Nekići, zatim Crnjak, pa Žuža, Šalina, Breulj, ima i ovdje Batura, tu je i prezime Bratović, Gospić, Perica, Vulesica, Budan, Grubić, Brevulj, Klanac, Ivančić, Pedić i drugi. Kako nam u šali kažu, svaka kuća, drugo prezime!

S obzirom da se nalazimo pored crkve, pričaju nam kako do rata nisu imali svoju crkvu ni groblje, već se odlazilo u Posedarje slaviti Gospu od Ružarija. Kasnije, u studenom 1990. godine je napravljena crkva, ali radost radi nove crkve nije dugo trajala jer je u jednom od napada, kako nam kažu, kobnog petka, 13. rujna 1991. crkva teško oštećena i zapaljena. Nakon rata, crkva je obnovljena na radost mještana, dok su groblje i kapela na ulazu u selu.

Davor Žuža

Kako saznajemo od mještana, u selu imaju dvije trgovine, ali nemaju ugostiteljskih objekata.

– Prije rata smo u selu imali i mesnicu i gostionu, a sad po tom pitanju nazadujemo, govori nam Davor kroz smijeh dodajući kako nisu sigurni da bi jedan takav ugostiteljski objekt i potrajao da se i otvori jer, kažu nam, mladi odlaze u grad ili Posedarje, a stariji na boćanje i na kavu kod susjeda.

S ponosom na govore o svom boćarskom klubu, u kojem se druže, zaigraju ili naprave večeru u prostoriji pokraj kluba. Društvenog doma nemaju, iako, kako nam kažu, ne bi bilo zgoreg da ga dobiju u budućnosti.

Područje pogodno za razvoj poljoprivrede

»I kuće gradu«

Spustivši se do sela, prošetali smo do područne škole »Podgradina« koja je u sustavu Osnovne škole »Braća Ribar« Posedarje, ispred koje je uređeno lijepo igralište u tartanu za djecu, pokraj kojeg je i malo igralište za najmlađe. Dječjeg vrtića nemaju, a kako nam govore mještani, možda još nema ni dovoljno djece, zasad.

– Možda kad bi se još malo situacija poboljšala! Ima i dosta starih momaka, nisu se oženili….Ima i pokoja cura, ali manje nego muških, njih je zbilja dosta neoženjeno, govori nam Perica sliježući ramenima.

Ika Žuža

Sreli smo i jednog mlađeg mještanina, koji nam je potvrdio kako je Podgradina mjesto u kojem mladi mogu imati dobar život te kako se mnogi i vraćaju svom rodnom kraju. A, sreli smo i jednu baku, Iku Žužu, u poslu oko kuće.

– ‘Ko more, narod naš, taj još radi! Radi se polje, sadi se povrće voće, četrune, krumpire, sade se masline i radi se vinograd. Sve što nam treba, sve možemo ovdje uzgojiti. A lipo je da naroda ima kod nas, imamo sve, crkvu i dva dućana. Nemamo ambulantu, ali o nama brinu, uvrstili su nas u program i dolazi nam svaki dan jedna žena koja nas obađe, donese likove i upita kako smo. A drago mi je i da se mladi narod druži, tu pokraj igrališta imaju jednu prostoriju koju su uredili, a neki i kuće gradu, govori nam naša sugovornica optimističnim tonom.

Crkva je nakon Domovinskog rata obnovljena