Borili su se za poginule sunarodnjake, molili su se, a onda se dogodilo čudo! 'Bog je bio na našoj strani'

S vremena na vrijeme uvijek se vratim na zambijski naslov afričkog prvaka iz 2012. Možda zbog opčinjenosti nogometnim bajkama, možda načinom na kojim su Bakreni meci osvojili naslov, možda zbog onih neobičnih penala protiv Obale Bjelokosti, ni sam više ne znam. Znam samo da se radi o najvećem iznenađenju u povijesti afričkog nogometu, koji stoji uz bok čudima Grčke, Leicestera i Danske.

Kako bismo shvatili razmjere zambijskog uspjeha, odlučili smo kontaktirati jednog od aktera tog trijumfa – Daviesa Nkausua, zambijskog braniča koji je u finalu protiv ‘Slonova’ sjajno markirao Salomona Kaloua i Maxa Gradela. Nkausu, koji je cijelu seniorsku karijeru proveo u Južnoafričkoj Republici (gdje i danas živi – Pretoria), kaže da su temelji zambijskog uspjeha udareni dosta ranije.

– Build-up prema trijumfu počeo je 2008. Tada nisam participirao na Afričkom kupu, gdje smo izgubili od Kameruna, što nas je spriječilo u prolasku dalje. Dvije godine kasnije u Angoli eliminirani smo u četvrtfinalu na penale od Nigerije, a za AFCON 2012. opet izbornikom postaje Herve Renard. On je počeo graditi momčad, a ja sam odmah razumio što želi od nas, kaže za početak Nkausu, nastavivši o francuskom stručnjaku.

Turnir za anale

– Zambijski nogometaši bili su oduvijek disciplinirani. Kad nam kažeš skoči, mi ćemo skočiti. Sve ćemo napraviti za trenera, a Renard je došao s pristupom da nas pripremi fizički kako bi se mogli natjecati sa svima u Africi. Ponovno me pozvao za reprezentaciju, igrao sam prijateljske utakmice prije nego što sam postao starter, a inzistirao je da je momčad ‘fit’, ističe.

Zambija je u skupini završila ispred Ekvatorijalne Gvineje, Libije i Senegala, a u nokaut fazi je pobjeđivala Sudan, Ganu i Obalu Bjelokosti.

– Kad smo došli na turnir, odmah smo osjetili da možemo do kraja. Tretirali su nas kao ‘underdoge’, vjerojatno zbog toga što je većina zambijskih nogometaša igrala u domaćoj ligi ili u Južnoj Africi, dok su u Kamerunu, Obali Bjelokosti i Senegalu dominirali igrači iz europskih liga. Znali smo da će nas podcijeniti i da nisu svjesni što možemo napraviti, no nakon otvarajuće pobjede nad Senegalom od 2-1, sve se promijenilo. Demba Ba je tada vodio Senegal, koji je bio fenomenalan u Newcastleu, kaže Nkausu.

Finale i borba za tragično poginule kolege

Posebna priča oko zambijskog naslova je finale koje je odigrano u Librevilleu, gradu gdje su njihovi sunarodnjaci i kolege stradali u strašnoj zrakoplovnoj nesreći 1993., koja je izbrisala cijelu jednu talentiranu generaciju. Utakmica je odigrana nekoliko kilometara od mjesta tragedije, a ni Obala Bjelokosti s Drogbom nije uspjela zaustaviti ovu bajku. U regularnom vremenu bilo je 0-0 (Drogba je promašio penal u 70. minuti), a u raspucavanju su uspješniji bili Zambijci.

– Nakon Drogbinog promašenog penala, znali smo da ćemo pobijediti. Bili smo fizički spremniji od njih, što je malo neobično, jer je jezgra njihove momčadi dolazila iz europskih timova. Da je Drogba zabio, utakmica bi bila gotova, no tada smo vjerovali da je Bog na našoj strani. Dan prije finala, otišli smo odati počast našim sunarodnjacima na mjesto nesreće. Većina nas su bila djeca kada se nesreća dogodila, a osoba koja je bila najviše dirnuta je Kalusha Bwalya, koji je tu nesreću izbjegao sasvim slučajno, govori Nkausu, nastavivši.

– Bwalya je bio kapetan te momčadi, a na njegovom licu se mogla vidjeti emocija. Bilo je dosta tužno, molili smo se, a onda smo si obećali da ćemo se boriti za našu braću koja su udarila temelje zambijskom nogometu. Počeli smo vjerovati, dobili smo energiju i unutarnju snagu, a kada smo se vraćali prema hotelu, u busu je bilo dosta tiho. Inače je u busu dosta bučno, svi pričaju, no tada je vladala tišina. Rekli smo si, borit ćemo se dok se ne budemo krvlju znojili, prisjeća se naš sugovornik, zaključivši za kraj.

– To nam je bila ogromna motivacija.