BITKA ZA ŠKABRNJU Najžešće borbe vodile su se za zauzimanje Ražovljeve glavice

Zadarski list u nastavcima donosi iscrpni i dokumentirani feljton o Vojno-redarstvenoj operaciji Maslenica te složenim vojnim, političkim i sigurnosnim okolnostima koje su prethodile njezinoj provedbi. Kroz autentična svjedočanstva i kronološki prikaz događaja, brigadir Danijel Kotlar čitateljima približava stanje na zadarskoj bojišnici uoči jedne od ključnih oslobodilačkih operacija u Domovinskom ratu.

Za vrijeme VRO-a Maslenica vodile su se žestoke bitke za Škabrnju. Napad je započeo 22. siječnja 1993. u jutarnjim satima. U napadu su sudjelovale postrojbe Specijalnih snaga GS OS, »Zrinski«, »Kralj Tomislav« te dio 3. bojne 7. domobranske pukovnije s podstožernim postrojbama, topništva, protuoklopnog topništva, tzv. »Maljutkaši« i druge postrojbe.

Riječ je bila o djelomično popunjenim postrojbama, ne u punom ustroju, s ukupno oko stotinjak pješaka. 3. bojna 7. domobranske pukovnije bila je raspoređena na širokom području: od Smrdelja, Zemunika Donjeg, Gradine, Mostara, Prkosa, Jošana do naselja Zrilići – Gorica.

Okružena minama

Već u samom početku napada srbočetničke snage pružale su žestok otpor. Škabrnja se s vojničkog gledišta nalazila u vrlo nepovoljnom taktičkom položaju – selo dugo oko 4,5 kilometra, smješteno u podnožju Zemunika Gornjeg, Biljana Donjih i Nadina, dok u pozadini dominira Debelo brdo, koje je tada bilo u rukama srbočetničkih snaga s jakim topništvom i oklopom. Uz to, Škabrnja je bila okružena minskim poljima.

U takvim nepovoljnim uvjetima, u žestokim borbama, hrvatske su snage ovladale dijelom Škabrnje, Ambarom i centrom mjesta oko razrušene crkve Uznesenja Blažene Djevice, sve do Ražovljeve glavice, gdje su se vodile najžešće borbe. Prioritet je bio zauzimanje Ražovljeve glavice, s koje bi se mogla ostvariti kakva-takva kontrola i pregled nad nadirućim neprijateljskim snagama.

Dana 25. siječnja 1993. dolazi do smjene postrojbi. Položaje preuzima Mješoviti odred mornaričke pješadije Dugi otok – Ugljan (Otočki bataljun), uz jedan vod 7. domobranske pukovnije. Borbe su i dalje bile iznimno žestoke, posebno na Ražovljevoj glavici, koja je bila izložena snažnom djelovanju topništva, protuzrakoplovnih strojnica i pješačkih napada. Na toj su se točki više puta izmjenjivale hrvatske i srbočetničke snage.

Dana 27. siječnja 1993. junački su život izgubili zapovjednik satnije Otočkog bataljuna Denis Špika i pripadnik 7. domobranske pukovnije Dragan Gulan, uz desetak ranjenih branitelja. Ražovljeva glavica ponovno pada u neprijateljske ruke, ali borbe se nastavljaju i dio Škabrnje ostaje čvrsto u hrvatskim rukama.

Aktivna obrana

Dana 28. siječnja 1993. dolazi do nove smjene postrojbi, kada na položaje stižu pripadnici IX. bojne HOS-a »Rafael vitez Boban« 114. brigade HV-a. Oko 120 pripadnika HOS-a preuzelo je položaje, rotirajući se međusobno, uz skupinu 7. domobranske pukovnije u samom mjestu i uz topničku potporu te osiguravanje bokova u Zemuniku Donjem, Prkosu – Gravići te Jošane – Galovac.

Škabrnju su napadale različite četničke postrojbe, među kojima »Alfe« tzv. kapetana Dragana, Arkanovi »Tigrovi« te postrojbe »Štit« iz Beograda. Samostalno i kombinirano pokušavali su okupirati Škabrnju.

Postrojbe HOS-a reagirale su izvrsno i preuzele inicijativu unatoč okruženju. Pod vodstvom Marka Skeje, aktivnom obranom neprestano su provodile diverzije i upade u međuprostor, nanoseći velike gubitke neprijateljskim snagama. Aktivna obrana bila je jedino rješenje za Škabrnju, koja se nalazila u vrlo teškoj poziciji – u poluokruženju, na ravnici nad kojom dominiraju Nadin, Biljane i Ražovljeva glava pod nadzorom srbočetničkih snaga.

Minska polja sa svih strana dodatno su otežavala situaciju. Jedina prometnica Prkos – Škabrnja bila je pod stalnom vatrom, što je otežavalo komunikaciju, dostavu hrane i streljiva, sanitetsko zbrinjavanje ranjenika te dolazak mogućih pojačanja preko interventnih skupina.

Diverzije

Bojna HOS-a provela je 43 dana u okruženju paravojnih srbočetničkih postrojbi. Nadljudskim naporima branili su Škabrnju, zatvorivši sve prilaze mjestu te istodobno provodeći stalne diverzije prema Ražovljevoj glavi, Biljanima i Zemuniku Gornjem, gdje su se okupljale velike agresorske snage za napad.

U jednom od napada na Zemunik Gornji, pripadnici HOS-a uništili su dva topa T-12, nekoliko transportera, nekoliko minobacača kalibra 120 mm te znatnu količinu pješačkog naoružanja. Neprijateljske snage imale su i ljudske gubitke; među poginulima bio je i zapovjednik motoriziranog bataljuna 92. brigade, potpukovnik Živko Tišma.

U diverzijama su postavljane mine u rovove na Ražovljevoj glavici. Thomas Crowley sa svojim je suborcima sudjelovao u tim akcijama – postavljali su mine, a potom bi, kada bi primijetili neprijateljske vojnike, otvorili vatru minobacačem. U pokušaju zaklona u rovovima, neprijateljske snage stradavale su od prethodno postavljenih mina.