PREGLED TJEDNA Tjedan na izmaku obilježio rukometni izbornik, ali i hrvatski povratnici u Zadru

Donosimo pregled najvažnijih događanja iz Zadra i okolice koji su obilježili tjedan:

Venezuelu, Peru i Argentinu zamijenili su Zadrom, a sada žele ostati u zemlji svojih predaka: ‘Učeći hrvatski vraćamo se korijenima’

Za sve one koji su u bijelom svijetu odrastali u hrvatskim kućama, ističe Ornella iz Argentine sa suzama u očima, učenje hrvatskog jezika je ostvarenje sna, a Ante iz Venezuele dodaje da se, koliko god bilo teško, učenjem jezika približava svojim korijenima, svojim precima.

Naime, tečaj hrvatskog jezika za strance i potomke hrvatskih iseljenika izvodi se već četvrtu akademsku godinu u Centru za strane jezike Sveučilišta u Zadru. Kako saznajemo od izv. prof. dr. sc. Ivane Lončar, prorektorice za kvalitetu i cjeloživotno učenje te voditeljice Centra za strane jezike Sveučilišta u Zadru, najveći broj polaznika su stipendisti Ministarstva demografije i useljeništva, odnosno nekadašnjog Središnjog državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

– Tečaj je ustrojen prema Zajedničkom europskom referentnom okviru za jezike (ZEROJ-u) i oni sad trenutno pohađaju razine od A1 do B2 u ovoj generaciji. Interes je sve veći, no i dalje je u kapacitetima koji su nama priuštivi, trudimo se osigurati kvalitetu nastave i njegujemo individualizirani pristup svakom polazniku, govori prof. Lončar i dodaje kako trenutačno imaju preko 30 polaznika te da u ožujku očekuju i nove polaznike.

Tečaj izvode profesorica Eda Šarić i profesor Mate Bratović kojima su polaznici prezadovoljni, a poseban je naglasak i na učenju kulture kroz radionice, terensku nastavu, posjete kulturnim institucijama…

– Putovali smo u Zagreb, na Benkovački sajam, u Šibenik, na Zlarin, Krk, u Liku… Imali smo i brojne integracijske radionice na kojima su i polaznici predstavili zemlje odakle dolaze, zatim radionice o dijalektima, božićnim običajima, kulinarske radionice i sl., dodaje prof. Lončar i napominje kako, na obostranu korist, imaju i učenje u tandemu, polaznici sa studentima hispanistike i anglistike razgovaraju na oba jezika i tako usavršavaju svoje znanje.

Uz sve to, možda i najvažnije, svi iz Centra se trude pomoći u integraciji, da se polaznici osjećaju dobro i prihvaćeno, a pomažu im i pri rješavanju administrativnih prepreka kojih nerijetko ne manjka. No, ništa im nije teško, svatko od polaznika nosi svoju priču, ali cilj je uglavnom isti – silno žele naučiti jezik svojih predaka.

Na zadarskoj tržnici sve manje kupaca: ‘Kažu da je voće i povrće skupo, a mladi danas imaju posebnu sobu za patike’

Ne baš toliko davne 2000. godine na zadarskoj pijaci je cijena kilograma banana bila osam kuna, kao i naranača, jabuka devet, bresaka 12, nektarina 12, marelica 13, limuna 10, grejpa osam kuna, smokava 14 kuna, suhih smokava 10 kuna, suhih šljiva 30 kuna, oraha 40, badema 60 kuna, grožđica 25, šljiva 14 kuna…

Kad je riječ o povrću, kilogram mrkve je stajao sedam kuna, bijele i crvene kapule šest kuna, češnjaka 15 kuna, rajčice osam kuna, salate tri kune, špinata 10 kuna, blitve osam kuna, krastavaca četiri kune, lubenice pet kuna, paprike deset kuna, tikvica 18 kuna, kukuruza osam kuna…

Sada je, primjera radi, kilogram salate četiri eura (32 kune), kelja i kaula tri eura (24 kune), kilogram krumpira dva eura (12 kuna), blitve četiri eura (32 kune), špinata pet (40 kuna), čičvarde osam eura.

Posjetili smo Medviđu i okolne zaseoke: ‘Krv smo prolili za Bukovicu, a danas smo zaboravljeni!’

Nemaju vodu. Nemaju liječnika, ni ambulantu, ni medicinsku sestru. Ni zubara. Nemaju niti jednu trgovinu, niti školu. Ceste su im razrovane, krpaju ih sami, do kućnih pragova idu kroz blato i makadam.

Slika je to srca Bukovice, velike i lijepe Medviđe. Stanovnika je pedesetak. Rekli su nam da je Bog digao ruke od njih i da su i Bukovica i sama Medviđa svakome divna destinacija samo kada treba – dobro jesti.

– Doći na odmor i doći na fešte, na našu dobru spizu, to je svima drago. Dođu i odu. Pričaju o ljepoti Medviđe i cijelog ovog kraja, ali mi nemamo ljudi više. Vodu nemamo, dovoze je cisterne. Zato imamo vukove. Samo što u kuću ne uđu. Znate, drugi dan nakon Oluje, kad smo oslobodili naš kraj i došli na naša zgarišta, bili smo puni zanosa, sve smo zamišljali drugačije. Zapravo je jednostavno: zamišljali smo i željeli život. Običan, normalan život. Danas sve više mislim da politika kao da želi da nas se riješi. Kako drugačije objasniti da 30 godina nakon Oluje ovaj kraj nema vodu?! Nemamo osnovne uvjete za život, kaže nam Goran Erstić, 51-godišnjak, koji je sa suprugom Dariom nakon rata ostao živjeti u Medviđi, u zaseoku Erstići, gdje su podigli troje djece.

Dagur Sigurdsson nakon zadarskog dočeka: ‘Emocionalna sam osoba, zbog toga se dobro povezujem s Hrvatima’

Još malo i obilježit će se dvije godine od sudbonosnog dana za hrvatski sport, posebno za rukomet. Tog 29. veljače 2024. godine Dagur Sigurdsson postao je novi izbornik hrvatske rukometne reprezentacije. Upravo one koja je na netom odigranom Europskom prvenstvu u Njemačkoj završila tek 11., pod vodstvom Gorana Perkovca. Naravno, nije moglo u društvenim kuloarima bez vječne hrvatske sumnje u nekoga, kao ni bez glavnog pitanja tih dana: »Pa što će nam stranac izbornik, kao da nemamo dovoljno naših ljudi…«.

I tako je s malenom skepsom društva stigao Dagur Sigurdsson na vruću klupu Hrvatske, koja je za samo nekoliko mjeseci išla na Olimpijske igre u Pariz. Dok se u društvu s podignutom obrvom gledalo prema tom Islanđaninu, najviše iz razloga jer nisu znali tko je taj »lik«, a europsko zlato i olimpijska bronca s Njemačkom, kao i oživljavanje rukometa u Japanu, gdje je proveo sedam godina, nisu bili dovoljni, oni koji ipak prate rukomet dulje od dva tjedna u godini tupili su, doduše tada u prazno, kako je Sigurdsson najbolje što se Hrvatskoj moglo desiti.

Večeri za samce u Ruplju pravi su hit! ‘Dugo sam razmišljala o tome, no nisam htjela…’

Život bez ljubavi je ništa, ali najveći nam je cilj da se ljudi opet počnu družiti, oči u oči, premda nemam ništa ni protiv popularnih aplikacija za upoznavanje, govori Martina Štrkalj koja, surađujući s OPG-om Jurjević, organizira večeri za samce u Ruplju, mjestu koje broji tek 200-tinjak stanovnika.

Interes je već velik, iako su praktički tek počeli, no očekuju i još veći »boom« kad se pročuju dobra iskustva. Usmena predaja je i dalje, usprkos blagodatima Interneta, najbolja reklama, a uz to, činjenica je da je u modernom, brzom svijetu, u društvu u kojem su svi više-manje okrenuti samima sebi i svojoj komfor zoni, prilično teško upoznati nove ljude, ne samo za vezu ili brak, nego i za druženje općenito.

– Svi znamo koliko je danas teško pronaći partnera ako imate preko 30 godina, a svakodnevno nam svima nedostaje kontakt uživo. Dugo sam razmišljala o tome, no nisam htjela da bude klasičan speed dating, imamo koncept. Dakle, nudimo ukusnu i raskošnu večeru, sve s domaćim proizvodima, ambijent je zaista jedinstven, uz komin i svijeće, a večer je ispunjena raznim zabavnim aktivnostima, nema neugodne tišine, priča kroz smijeh Martina.