Venezuelu, Peru i Argentinu zamijenili su Zadrom, a sada žele ostati u zemlji svojih predaka: 'Učeći hrvatski vraćamo se korijenima'

Za sve one koji su u bijelom svijetu odrastali u hrvatskim kućama, ističe Ornella iz Argentine sa suzama u očima, učenje hrvatskog jezika je ostvarenje sna, a Ante iz Venezuele dodaje da se, koliko god bilo teško, učenjem jezika približava svojim korijenima, svojim precima.

Naime, tečaj hrvatskog jezika za strance i potomke hrvatskih iseljenika izvodi se već četvrtu akademsku godinu u Centru za strane jezike Sveučilišta u Zadru. Kako saznajemo od izv. prof. dr. sc. Ivane Lončar, prorektorice za kvalitetu i cjeloživotno učenje te voditeljice Centra za strane jezike Sveučilišta u Zadru, najveći broj polaznika su stipendisti Ministarstva demografije i useljeništva, odnosno nekadašnjog Središnjog državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske.

Integracijske radionice

– Tečaj je ustrojen prema Zajedničkom europskom referentnom okviru za jezike (ZEROJ-u) i oni sad trenutno pohađaju razine od A1 do B2 u ovoj generaciji. Interes je sve veći, no i dalje je u kapacitetima koji su nama priuštivi, trudimo se osigurati kvalitetu nastave i njegujemo individualizirani pristup svakom polazniku, govori prof. Lončar i dodaje kako trenutačno imaju preko 30 polaznika te da u ožujku očekuju i nove polaznike.

Tečaj izvode profesorica Eda Šarić i profesor Mate Bratović kojima su polaznici prezadovoljni, a poseban je naglasak i na učenju kulture kroz radionice, terensku nastavu, posjete kulturnim institucijama…

– Putovali smo u Zagreb, na Benkovački sajam, u Šibenik, na Zlarin, Krk, u Liku… Imali smo i brojne integracijske radionice na kojima su i polaznici predstavili zemlje odakle dolaze, zatim radionice o dijalektima, božićnim običajima, kulinarske radionice i sl., dodaje prof. Lončar i napominje kako, na obostranu korist, imaju i učenje u tandemu, polaznici sa studentima hispanistike i anglistike razgovaraju na oba jezika i tako usavršavaju svoje znanje.

Uz sve to, možda i najvažnije, svi iz Centra se trude pomoći u integraciji, da se polaznici osjećaju dobro i prihvaćeno, a pomažu im i pri rješavanju administrativnih prepreka kojih nerijetko ne manjka. No, ništa im nije teško, svatko od polaznika nosi svoju priču, ali cilj je uglavnom isti – silno žele naučiti jezik svojih predaka.

Antini djed i baka doselili su se u Venezuelu 1946. godine, a Ante se oduvijek želio vratiti svojim korijenima, u zemlju svojih predaka. Zadrom je oduševljen, kao i ljudima koji su, priznaje iskreno, u početku malo hladni, no zapravo jako dragi.

Prof. Ivana Lončar

Došla i djeca

– Sviđa mi se sve u vezi Zadra, ne samo divna obala i more, ovdje ima različitih nacionalnosti i može se praktički upoznati cijelu Europu. Isto tako, može se naučiti puno toga. Jezik je teško naučiti, ali što više učim, osjećam se bliže svojoj obitelji. Sad razumijem i zašto se moj djed toliko dugo mučio sa stranim jezikom, govori Ante kroz smijeh.

S druge strane, Maryela iz Perua nema hrvatske korijene, no ima ih njezin muž, stoga su još davno donijeli odluku o tome kako će doći u Hrvatsku.

– Djed mog muža je Hrvat i djed je uvijek imao san da svom unuku, mom mužu, pokaže Hrvatsku. No, djed je umro i taj se san izjalovio. Moga je muža Ivana oduvijek zanimalo kakvo je to mjesto i silno je htio otići. Sastajali smo se s drugim iseljenicima u Hrvatskom kultunom klubu u Peruu i tako saznali za ove stipendije. I, krenuli smo u ovu avanturu učenja hrvatskog jezika, priča Maryela.

Najprije je stipendiju dobio suprug te je došao prije dvije godine, s njihovom starijom kćeri, a prije šest mjeseci došle su i Maryela, koja je također dobila stipendiju, te mlađa kći. Maryela ima prijateljicu Peruanku hrvatskog podrijetla koja živi u Zadru i koja joj je puno pomogla s upisom mlađe kćeri u školu.

– Nemam zasad puno prijatelja Hrvata, za razliku od supruga koji radi i koji je okružen ljudima. Starijoj kćeri se jako sviđalo ovdje, no vratila se u Peru jer je htjela studirati, u Hrvatskoj bi joj to bilo teško. Mlađa kći ide u srednju školu, u početku joj je bilo teško, ipak je to velika promjena, ali jako se dobro prilagodila, ima prijateljice i zadovoljna je, kazuje Maryela kojoj je jezik ključan za karijeru s obzirom na to da je psihologinja.

Ogromna motivacija

A Ornellu iz Argentine je u Hrvatsku dovela ogromna ljubav prema Hrvatskoj odakle su njeni djed i baka, dok je Alejandra dovela ljubav prema Ornelli, no i on je jako zavolio sve povezano s Hrvatskom, premda korijena nema.

– Moj djed i baka bili su jako ponosni Hrvati iz okolice Banje Luke. Međutim, hrvatski sam učila sama, oni jesu pričali na hrvatskom, ali između sebe. Mama razumije hrvatski, ali ne govori. Ja sam uvijek htjela govoriti hrvatski. Bili smo prvi put 2007. godine, turistički, pa 2022., oboje smo se oduševili. Bili smo jako aktivni u Hrvatskoj zajednici u Buenos Airesu, pjevala sam, plesala kolo, čak smo se vjenčali u našoj crkvi, na hrvatskom, fratar je bio s otoka Paga, kazuje Ornella, a Alejandro dodaje kako je dio obreda bio i na španjolskom.

– Znao sam što potpisujem, kaže kroz šalu.

Ornella je oduvijek htjela doći, no dok je bila mlađa, studirala je, odvjetnica je, a sada se otvorila mogućnost rada na daljinu i njen se san ostvario, a Alejandra nije bilo nimalo teško nagovoriti, čak mu nije teško ni učiti jezik, a sve nam objašnjava tečno govoreći hrvatski, premda ga uči tek godinu dana.

– Nisu mi teški ni padeži ni rodovi, pa ni gramatika i silne iznimke. Sve je stvar motivacije, moja je motivacija stvarno velika i ništa mi nije teško, kazuje Alejandro koji je s Ornellom već 30 godina pa su mu svi hrvatski običaji već itekako poznati.

Sarma i pašticada

Našim simpatičnim sugovornicima ne pada teško navika ispijanja kave, onako pomalo, a zadovoljni su, uz sve ostalo, i našom kuhinjom.

– Volim jako sarmu, punjene paprike i pašticadu. Suprug Ivan zna zamotati sarmu, spremao je to i u Peruu, ponosna je Maryela.

Sviđa im se, dakle, grad, hrana, oduševljeni su ljudima, kažu da u Centru imaju najbolje profesore na svijetu i najbolju tajnicu Marinelu koja im puno pomaže… U skladu s tim, svi žele ostati u Hrvatskoj, Alejandro bi čak volio studirati hrvatski jezik, Ante IT, a Maryela i Ornella raditi u struci.

– Tko zna, sve je moguće, ako Bog da, nadodaje Ornella.

Vraćaju se korijenima, gradeći svoju svijetlu budućnost u zemlji predaka, a zahvaljujući Ministarstvu uspješno prelaze prvu, najvažniju stepenicu k cilju, učenje jezika koji nije lagan, ali je svima koji nose Hrvatsku u srcu – najljepši.