Marta Kolega bogatu kaljsku tradiciju presnimila u nagrađivani film: 'Naši su stari...'

Marta Kolega ime je itekako poznato Kaljanima i njihovim gostima. Kao stručni suradnik za kulturu u Hotelu Kali zadužena je za osmišljavanje i oblikovanje kulturnog aspekta hotela, odnosno za promišljanje na koji se način Hotel Kali povezuje sa svojim kontekstom – poviješću, kulturom i načinom življenja mjesta Kali. Jedna njezina ideja nedavno je nagrađena na festivalu turističkog i etno filma. »A Day in Kali« je film koji je nastao iz ideje da se snimi film o Kalima koji će ujedno biti promotivni turistički materijal za Hotel Kali.

Dublja priča

– Ideja je u početku bila napraviti »do-it-yourself film«, no kako sam počela razvijati koncept i istraživati materijale u kontinuiranom razgovoru s Lovrenkom Grzunov, direktoricom Hotela Kali, počela se razvijati i jedna dublja priča. Početna ideja kratkog promo filma proširila se na promišljanje o vrijednostima otočnog življenja i o tome što nas svakodnevne životne prakse mjesta Kali mogu naučiti danas, u suvremenom svijetu – što možemo preuzeti, nastaviti razvijati, koje se mudrosti kriju ispod površine, istaknula je Kolega.

Na Festivalu turističkog i etno filma, »A day in Kali« zato je osvojio Grand Prix publike za najbolji etnografski film, Grand Prix festivala, kao i nagrade za najbolju režiju i fotografiju.

– Stvaranje filma započelo je čitanjem tekstova iz Monografije mjesta Kali – o glagoljaškom pjevanju, životu mjesta od 15. do 19. stoljeća, vodoopskrbnim sustavima i govoru te eksperimentiranjem s čitanjem i naracijom izvornih tekstova, poput ženskih oporuka iz 15. stoljeća ili prvih spomena Kali na latinskom jeziku, u kombinaciji s tradicijskim sakralnim i pučkim pjesmama. Tu se počela stvarati atmosfera filma, prisjetila se Kolega dodavši kako je ideja bila prikazati mjesto koje postoji stoljećima, uz izmjenu prizora prirode koja se ne mijenja, kao simbol postojanosti i stabilnosti.

U pozadini pjevaju lokalni pjevači Pellegrin Kurtin i Mirko Ivoš kaljsku inačicu glagoljaške pjesme »Puče muoj«, koja u Kalima postoji još od srednjeg vijeka, a arhaičnom melodijom na osjetilnoj razini ukazuje na starost mjesta Kali.

– Kroz daljnje eksperimentiranje počele su se kristalizirati teme. Kada sam vidjela svog oca Serđa kako mojoj maloj nećakinji Viktoriji recitira i pjeva »Na mulu su jabuke…«, znala sam da ta scena savršeno prikazuje gotovo zaboravljen način prenošenja znanja – usmenim putem, ponavljanjem, na koljenima dida ili babe. U pozadini curice pjevaju brojalicu pim pun dela pundela pin, koja je nakon filma ponovno zaživjela u selu, što mi je lijep primjer kako život djeluje na umjetnost – ali i kako umjetnost djeluje na život, smatra Kolega.

S mrežom i damižanom

Poetski dokumentarac o životu u Kalima govori o osjećajima koji su još uvijek prisutni, običajima koji se njeguju, ali i svim onim malim životnim radostima i osobitostima koje su iščezle iz kulture življenja.

– Kolo me već dugo fascinira – njegova kružna forma koja nikada ne prestaje, ali i kao oblik zajedništva i sudjelovanja u zajednici, koje nam danas polako izmiče. Budući da se moj vokalni i zborski rad oslanja na tradicijske prakse Balkana, često sam zboraše poticala da plešu kolo kako bi doista osjetili ritam pjesme. Ritam izlazi iz tijela, a isto vrijedi i za ritam zajednice. Scena kola poziv je na zajedništvo, na davanje ruku i stvaranje zajedničkog pulsa – energije koja nam je danas itekako potrebna. Tu se i formirala glavna tema filma – koje prakse iz prošlosti gubimo, a mogle bi nam danas biti iznimno vrijedne, možda u drukčijem obliku, ali s istim energetskim nabojem, rezimirala je Kolega.

Govori nam nadalje o sceni prenošenja ženskog znanja. Prvotno je trebala prikazivati oblačenje starije žene u svakodnevni fuštun, no na sceni su na kraju završile dvije žene – mlađa i starija i metafora je time postala jasna. Mlađa žena uči gledanjem i ponavljanjem, red i ritual svakodnevice, koji su davali strukturu i osjećaj stabilnosti životu.

– Ta me scena podsjetila na moju babu Nedu, koja je znala za red i rutinu i koja me naučila važnosti strukture. Za ulogu ribara odmah sam znala da to mora biti barba Boženo. Došao je u vlastitoj »kostimografiji«, s mrežom i damižanom, i odradio snažnu, minimalističku scenu. U njoj sam se bavila ribarskim vjerovanjima, oslanjajući se na tekst etnologinje Jasenke Lulić Štorić, i pitanjem odnosa čovjeka prema prirodi i silama većima od njega. Naši su stari znali da su mali ispod zvijezda – danas nas tehnologija često uvjerava u suprotno, naglasila je Kolega.

DINKO ČVORIĆ – DORINGO

Voda, mura, crkva

Otočnog života nema bez priče o vodi – izvoru života, koja je na dalmatinskim otocima bila više ili manje dostupna te je kroz povijest činila važan dio opstojnosti otočnih zajednica.

– Shvatila sam koliko danas vodu uzimamo zdravo za gotovo, a koliko je otočanima ona bila pitanje opstanka. Iz toga se rodilo i pomalo zaigrano pitanje proizašlo iz suvremene opsesije stalnom hidratacijom, dodala je Kolega.

Scena mure, pak, iako zamišljena kao priča o nadimcima, u filmu funkcionira prvenstveno zbog svoje sirove vitalnosti i prirodnosti, što je čini jednom od najživljih scena u filmu.

– Protagonistice Mia i Antonella odradile su vrhunski posao »poveznice« svih scena. Mia je filmu dala snažnu, zaigranu čak i oštru notu po kojoj su poznate Kaljke, a Antonella je scenama vode i mlade žene dala smirenost, postojanost i snažnu vezu s pretkinjama. Kod teme crkve zapitala sam se što ona zapravo znači za Kali. Zaključila sam da je crkva prije svega prostor zajedništva i okupljanja, što se potvrdilo i u povijesnim tekstovima Grozdane Franov Živković. Zato sam odlučila prikazati procesiju – ljude koji zajedno hodaju i mole kao metaforu tog zajedničkog identiteta, kazala je Kolega.

Paralelno s razvojem koncepta odvijale su se i probe za kolo. S Kualjskim posestrinama i nekoliko mladih djevojaka vježbala je dva tjedna prije snimanja.

– Posebno me veseli što je film potaknuo desetak mladih da se pridruže Kualjskim posestrinama, to mi je jedan od najljepših rezultata filma, dodala je Kolega.

Ponos Kaljana

Snimatelji Dinko Čvorić – Doringo i Igor Bogdanović imali su samo dva dana za snimanje.

– Pola sata prije scene mure nismo imali igrače, bio je škur, no u zadnji je trenutak Sendi Kolega okupio ekipu. Rekla sam im samo da igraju muru za stvarno. Kaljani su se pokazali rođenim glumcima, prirodni, neizvještačeni i ukorijenjeni, a kao suradnici bili su točni, strpljivi i izuzetno posvećeni. Jako sam ponosna na njih, istaknula je Kolega.

Pitali smo koliko je snimanje ovakvog filma izašlo iz okvira njezinog uobičajenog kreativnog stvaralaštva jer Kolega je i pjesnikinja i pjevačica, poznata po svom radu s umjetnicom Dunjom Bahtijarević.

– Da sam se morala baviti slikom i fotografijom, definitivno ne bih znala niti mogla snimiti ovaj film, odnosno sve bi bilo amaterski izvedeno. No znala sam ljude koji to znaju i mogu, i koji su odlični suradnici i umjetnici. Što se tiče sadržaja, kreiranja koncepta, scenarija i glazbe, to je sve dio mog uobičajenog kreativnog rada kojeg sam ovaj put upotrijebila da napravim sadržaj filma. Od 2007. godine radim u Kalima na raznim projektima vezanima uz nasljeđe, život, običaje i glazbu mjesta Kali, tako da se tematski u tome krećem već petnaestak godina, kazala je Kolega koja iza sebe ima brojne glazbene, kazališne, lutkarske i multidisciplinarne projekte.

– Film je rezultat godina i godina rada, učenja, suradnji, eksperimentiranja, promišljanja i ljubavi prema pristupanju životu kroz umjetnost, kazala je Kolega te dodala kako nagrade puno znače zajednici. Izložene su u Hotelu Kali i svi se s njima ponose.