NŠK Sv. Mihovil proslavio 30 godina: 'Kod nas igrači nemaju naknadu, a klub koji plaća amatere propada...'

Na početku godine u kojoj obilježava 30 godina Nogometni športski klub Sv. Mihovil odao je priznanje Damiru Korenovu (1953.), jednom od svojih osnivača, koji je jedini od prvog dana, odnosno od 10. siječnja 1996., do danas neprekidno aktivan u radu kluba. Korenov je kroz tri desetljeća ostao vjeran klubu te danas, kao trener, svoje znanje i iskustvo prenosi na nove generacije. Uprava kluba i igrači seniorske momčadi tom su mu prigodom uručili simboličan dar, sat s gravurom, kao znak zahvalnosti za 30 godina rada i predanosti. Proslavi se odazvao i Jure Brižić, načelnik Općine Preko.

– Bilo je lijepo, kako je to i inače u ovakvim prigodama. Iznenadili su me i hvala im na tome – kaže Damir Korenov, klasična Katica za sve, čovjek koji je stvarao identitet Sv. Mihovila, kolektiva prepoznatljivog po sloganu »dva otoka, jedan klub«. Ne bez razloga jer upravo je ovaj klub ujedinio Ugljan i Pašman, otoke koji se mogu ponositi činjenicom da imaju nogometni klub čiji su rezultati, osobito u mlađim uzrastima, nadišli sredine sa znatno dužnom tradicijom najvažnije sporedne stvari na svijetu. A upravo je uloga Korenova u svemu tome – nemjerljiva!

– Nogomet sam počeo igrati s 14, 15 godina, što se iz današnje perspektive čini dosta kasno. Nije to bilo klasično treniranje u mlađim uzrastima, nego samo rekreativno. Dok je bio na ljetovanju 1971. vidio me Lado Jakše, jedan od najpoznatijih nogometnih sudaca u državi i pozvao me u Olimpiju iz Ljubljane. Tada je u tom klubu bila sjajna, možda i najbolja njihova generacija ikada. Bili su to braća Vili i Petar Ameršek, pa Radoslav Bečejac, Danilo Popovida, Branko Oblak… Otišao sam u Ljubljanu bez jednog dana pravog treninga ili priprema. Prošao sam probu, ali nisam potpisao ugovor zbog velikih problema koje sam imao s astmom. Vratio sam se kući i nastavio sa životom izvan nogometnog profesionalizma.

Kup otoka

Igrao je Korenov mali nogomet do početka Domovinskog rata.

– Radio sam u Otočanki, a tada su tvornice i ostale tvrtke imale svoje momčadi u brojnim sportovima i nastupale u raznim amaterskim natjecanjima. Tako je bilo i s Otočankom. Bili smo vrlo aktivni, igralo se često na Đilu, današnjim Ravnicama, uvijek pred puno publike. Uvjeti su bili skromni, na betonskoj podlozi, ali to nikome nije smetalo.

Prisjetio se Korenov i službenog početka Sv. Mihovila.

– Bio sam pet godina u Domovinskom ratu i kada je završio došli smo na ideju osnutka kluba. Ime nije bilo teško odabrati, Sv. Mihovil je prepoznatljiv simbol koji ujedinjuje sva mjesta otoka Ugljana. Najveći doprinos osnutku kluba dali su Ivo Jerolimov stariji, Srećko Rušev i moja malenkost.

Košarka je na Ugljanu dugo imala status sporta broj jedan dok se nogomet mučio s nedostatkom pravih uvjeta.

– Za košarku je potreban daleko manji teren, može se praktično igrati u dvorištu. Ali nogomet traži puno više. Počeli smo prije 60, 70 godina nasipati uvalu Foša u Sutomišćici. Sjećam se da nam pomagale naše žene koje su, kako smo ih zvali, u šmurima na glavi nosile materijal s kojim se širio teren. Kada bi bilo jako jugo i plima pola terena bi poplavilo i more bi nam odnijelo materijal pa se opet moralo nasipati. Konfiguracija tla na Ugljanu je takva da je teško pronaći lokaciju za nogometno igralište i to nam je uvijek bio uteg na nogama za još bolje rezultate.

Popularni nogometni Kup otoka, koji se igrao tijekom ljeta, bio je puno više od sportskog amaterskog natjecanja.

– Uvijek sam nastupao za Lukoran, moje rodno mjesto. Bila je bila čast osvojiti Kup otoka, koji se često igrao pred dvije, tri tisuće ljudi. Sudjelovala su sva mjesta s Ugljana, a bilo ih je i iz Pašmana.

Poznata imena

Danas je na istom mjestu u Sutomišćici igralište kojem ne prijeti plima. Teren je to koji često nađe mjesto u raznim izborima najljepših nogometnih igrališta na svijetu.

– Danas je, kako se kaže, druga pjesma. Prije osam godina postavili smo umjetnu podlogu i teren je maksimalno iskorišten s brojnim klupskim selekcijama, uključujući seniore koji su u Drugoj ŽNL. Bili bismo i u Prvoj, ali za taj rang nemamo uvjete. Problem su dimenzije terena, odnosno dužina, a ne postoje uvjeti za proširenje. Lokacija igrališta je jedinstvena, a to što nas spominju u izborima za najljepše igralište nam je velika promocija. Mnogi su čuli za naš otok upravo zahvaljujući igralištu na Foši.

Lovro Majer

Sa Sv. Mihovilom se povezuje i reprezentativac Lovro Majer.

– Jednom smo Krešimir Jaklin i ja vidjeli djecu gdje na ulici igraju nogomet, a među njima je jedan odskakao. Raspitivali smo se tko su mu roditelji i tada se javila njegova majka. Taj dječak je bio Lovro Majer, koji redovno ljetuje na našem otoku. Pitali smo majku može li Lovro poći s nama na turnir u Sinj, što je ona prihvatila pa je tako nastupio za nas. Danas smo s Majerom u svakodnevnom kontaktu i on nam jako puno pomaže. Uz njega uvijek su nam spremni pomoći braća Ivan i Krševan Santini pa Danijel Subašić, Tomislav Šokota… Da nema njih ne znam kako bi klub mogao djelovati s obzirom na troškove koje imamo na dnevnoj razini.

Spomenuo je Korenov nekoliko igrača koji su u nogometni svijet krenuli upravo iz Sv. Mihovila.

– Ne znam koji se klub u Zadarskoj županiji iz nižeg ranga može pohvaliti da je dao toliko kvalitetnih igrača. Marin Tomasov, koji je nastupao za mladu U-21 reprezentaciju, a jednom je bio i u momčadi Vatrenih, pa Šime Gregov, Toni Kolega, koji je ove godine u Konferencijskoj ligi. U novije vrijeme imamo vratara Giovannija Jerolimova. Prvu nogometnu iskaznicu Ivan Santini je napravio u Sv. Mihovilu. Nogometni put svih njih je počeo kod nas, nakon čega su odlazili u Zadar, pa dalje u Europu. Ako se vratimo u godine prije rata treba istaknuti našeg Prečanina Ivu Jerolimova starijeg, koji je napravio veliku karijeru u Hajduku i Rijeci, a nastupao je i u Belgiji. Bio je član reprezentacije Jugoslavije na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španjolskoj.

Novo igralište

Puno se u Sv. Mihovilu ulaže u rad s mlađim selekcijama.

– Računajući seniore klub danas ima 200-tinjak članova u pet ili šest uzrasta, ovisno kako koje sezone. Za uvjete u kojima radimo to je sjajna brojka. Bez mladih klub nema budućnosti, a osim djece važni su nam i treneri, od kojih su mnogi bili članovi naših mlađih uzrasta, što nam je veliki razlog za zadovoljstvo. Ponosni smo na činjenicu da svi koji su vodili klub, kao i seniori, nikada za svoj posao u klubu nisu dobivali novac. Svi članovi naše prve momčad igraju bez naknade i to je jedini pravi put za razinu na kojoj smo sada. Klub koji u petoj ili šestoj ligi plaća igrače koji su zapravo amateri osuđen je na propast, prije ili kasnije.

Sv. Mihovil danas operativno vodi Krešimir Jaklin, predsjednik i jedan od trenera.

– Jaklin je puno više od te dvije dužnosti jer brine za sve što je potrebno. Klub je danas posložen na pravi način, imamo glavu i rep i na to sam ponosan. Ja pomažem koliko mogu, nekad savjetom, nekad dođem na trening i »dam ruku«. Imam i dva treninga tjedno s djecom u osnovnoj školi u Neviđanima jer to ne stignu odraditi treneri.

Kada se govori o budućnosti Sv. Mihovila igralište je uvijek tema broj jedan.

– Potreban nam je novi teren i nadamo se uskoro rješenju tog pitanja. Dobra volja postoji i u tom smjeru napravljeni su neki konkretni koraci. Intenzivno se radi na novom igralištu koji bi bio veliki iskorak, a i najveći dar za 30. rođendan. Svih pet otočnih općina pomažu klubu, a nositelj svega toga je Općina Preko. Hvala ima na tome kao i svim sponzorima koji nam pomažu s ciljem napretka naše djece i poboljšanju uvjeta koji ni sada nisu tako loši…