Jedan mu je potez slomio srce, a onda je postao senzacija! Pozitivno ga je iznenadio i ovaj Hrvat

Kad ste dio Ajaxa, onda se od vas očekuje samo jedno – atraktivan i pozitivan ‘front foot’ nogomet. I zbog toga s vremena na vrijeme svjedočimo zlatnim erama kluba iz glavnog grada Nizozemske. Prvo je to bila Cruyffova generacija iz 70-ih, zatim je taj trend nastavljen u 90-ima pod van Gaalom, ali i krajem prošlog desetljeća, kada je momčadi Erika ten Haga zamalo izmaklo finale Lige prvaka.

Krilni napadač Bryan Roy je od 1987. do 1992. bio pogonsko gorivo napada Kopljanika, a u tom periodu je radio, pazite, s Johanom Cruyffom, Leom Beenhakkerom i Louisom van Gaalom. Od svega je veliku korist imala i nizozemska reprezentacija, jer je Roy predstavljao Oranje na tri velika natjecanja – SP 1990., Euro 1992. i SP 1994.

– Na Mundijalu u Americi sam zabio pogodak Maroku, što nam je osiguralo plasman u osminu finala, to je nešto što nikada neću zaboraviti, kaže nam za početak Roy, koji je baš u to vrijeme bio član talijanske Foggie.

Sjajan u Foggiji

– U Foggiji sam zabijao dosta, u Ajaxu to nije bio slučaj, jer se igrao sustav gdje su krila bila dosta široko postavljena. Do transfera iz Ajaxa u Foggiju došlo je u rujnu 1992., trener me van Gaal stavio na transfer-listu, što je bilo dosta razočaravajuće za mene, pogotovo jer smo upravo osvojili Kup UEFA protiv Torina. Odigrao sam i vrlo dobro Europsko prvenstvo 1992., gdje nas je u polufinalu izbacila Danska. Neko vrijeme sam igrao u drugoj momčadi, a onda je došla ponuda Foggie, za koju tada nisam uopće čuo. To je bila teška odluka, jer Ajax volim i bio sam dosta emotivan, ističe Roy, koji se u Italiji susretao s najboljim napadačima, ali i braničima svijeta.

– Tada je Serie A bila najjača svjetska liga. Imao sam sreću da sam odmah zabio u debiju protiv Lazija, što je bio odlučujući gol, a to je bio najbolji mogući start. U Foggiji sam imao dvije odlične sezone, ali nije bilo lako, jer je bilo dosta teže zabijati u Serie A nego u Eredivisie, priča nam Roy, koji se potom uputio prema Nottingham Forestu, točnije 1994. godine. I tamo je nastavio u istom ritmu – često zabijaću.

– Bilo mi je lakše igrati u Premier ligi, jer je tada Serie A ipak bila stepenicu iznad. U Foggiji sam bio spreman kao nikad u životu, tu mi je pomogao Zdenek Zeman, a sve mi je to pomoglo da budem uspješan i u Forestu. Premier liga je tada tek bila u začecima, ali već su tada sjajni napadači počeli dolaziti na ‘Otok’, poput Dennisa Bergkampa i Jurgena Klinsmanna. U svakoj pori, iskustvo u Premier ligi bilo je senzacionalno, opisuje nam Roy. Nizozemac je kasnije igrao i u Herthi, a tamo ga je dočekao naš – Josip Šimunić.

Izostanak sreće

– Šimunić je sjajan momak, nevjerojatno ponizan, tehnički strašno dobar. Igrao sam i s Nikolom Jerkanom u Forestu, isto odličan tip. No u Herthi nisam puno igrao zbog ozljedama, koje su me usporavale. To je bio jako razočaravajući period u mojoj karijeri, no s druge strane, život u Berlinu je bio čudesan, kaže nam Roy.

Zašto Nizozemska tijekom tri ‘njegova’ velika natjecanja nije uspjela ponoviti nešto slično kao na Euru 1988., kada je Oranje pokorilo Europu, bilo je posljednje pitanje za Bryana.

– Falilo nam je malo sreće, pogotovo protiv Danske. Penali su uvijek lutrija. Mislim da smo tada bili najbolja momčad na turniru, ali eto, nije išlo. Brazil, koji nas je izbacio 1994., otišao je kasnije do kraja, zbog toga si nemamo što prigovoriti, zaključuje Roy.