Zadar se prisjeća nadbiskupa koji je svojom službom utjelovio geslo 'Ljubiti Crkvu'

Rođen je 31. prosinca 1939. u Zemuniku Gornjem kao najstarije od sedmero djece, a za svećenika je zaređen 29. lipnja 1964. u Zadru. Klasičnu gimnaziju završio je u Zadru, teologiju studirao u Zagrebu, gdje je stekao licencijat iz teologije.

Veći dio života bio je vezan uz sjemenište “Zmajević” u Zadru, najprije kao duhovnik i kateheta mladih, a potom i kao rektor punih 22 godine, što je snažno obilježilo generacije svećenika Zadarske nadbiskupije. Kao odgojitelj kombinirao je zahtjevnost i blizinu, istodobno poslužujući i brojne župe u zadarskom zaleđu poput Škabrnje, Nadina, Smilčića, Zemunika, Ervenika i drugih. Mnogi ga pamte kao svećenika koji je znao ohrabriti i usmjeriti mlade, ali i kao čovjeka jednostavnog stila života.

Za biskupa je zaređen 1990. kao nadbiskup-koadjutor, a od 2. veljače 1996. postaje zadarski nadbiskup ordinarij, vodeći nadbiskupiju tijekom Domovinskog rata i poraća. U tim okolnostima bio je snažno angažiran na obnovi porušenih crkava, katedrale sv. Stošije, sjemeništa, svećeničkog doma i mnogih župnih kuća, ali i na duhovnom liječenju rana ratom pogođenih vjernika. Posebno je poticao laike na aktivnije sudjelovanje i izgradio suvremeni, profesionalniji rad crkvenih ureda i nadbiskupijskog Caritasa.

Prepoznao je važnost medija te je Zadarsku nadbiskupiju učinio otvorenijom javnosti, a kao predsjednik Hrvatskog Caritasa i potpredsjednik HBK imao je značajnu ulogu i na razini Crkve u Hrvatskoj. Bio je i suutemeljitelj Visoke teološko-katehetske škole u Zadru, graditelj nove zgrade Klasične gimnazije Ivana Pavla II. te jedan od onih koji su se zauzimali za obnovu autonomije Sveučilišta u Zadru. Poseban trag ostavio je kao domaćin posjeta pape Ivana Pavla II. Zadru 2003. i kao organizator Nacionalnog susreta hrvatske katoličke mladeži 2010., koji zbog svoje iznenadne smrti nije dočekao.

Nadbiskup Ivan Prenđa preminuo je 25. siječnja 2010. u Zagrebu, u 71. godini života i 20. godini biskupstva, a pokopan je u grobnici zadarskih nadbiskupa u katedrali sv. Stošije. U sjećanju zadarske Crkve ostaje kao čovjek smirenog, ali čvrstog karaktera, pastir snažno vezan uz svoje svećenike, sjemeništarce, ratnike i stradalnike, te kao nadbiskup koji je svojom službom konkretno utjelovio geslo da treba ljubiti Crkvu.