Ni boduli, ni vlasi, samo - Arbanasi! Tijekom tristo godina asimilirali se, a opet ostali svoji i povezani

E mir dita! S ovim se riječima, značenja »dobar dan«, međusobno pozdravljaju stariji Arbanasi. Oni koji još uvijek govore na svom, arhaičnom obliku albanskog jezika.

Opće je poznato da su Arbanasi naselili jugoistok Zadra u prvoj polovici 18. stoljeća i da ove godine, cijelim nizom manifestacija, obilježavaju 300. obljetnicu dolaska iz Albanije na ovaj prostor, gdje im je život 1726. godine omogućio i organizirao nadbiskup Vicko Zmajević.

Ali, tko su (zapravo) ti ljudi, što ih povezuje? Što čini srž njihovog identiteta? Po čemu su drugačiji? I zašto niti jedan kvart u Zadru ne može »pričati« ni približno sličnu priču o svom postojanju, kako to mogu Arbanasi?

Sačuvali vjeru

Porijeklom su Albanci, ali njihov arbanaški govor Albanci više ne razumiju. Katolici su, ali su salezijanci, jedini u cijeloj Zadarskoj nadbiskupiji. Iako nove generacije ne žive kao njihovi preci, svaka kuća, baš svaka, ima priču i stvari koje se čuvaju jer su povezane s prošlošću. Dakle, unutar te navodne »zbrke« stoji stoljećima nepromijenjena jezgra: Arbanasi imaju čvrstu svijest o svom albanskom porijeklu, čuvaju je i na nju su sve ponosniji.

Zato nije slučajno da postoji Udruga mladih Arbanasa. Članovi udruge u prosjeku imaju 26 godina, a predsjednik Karlo Petani, 28-godišnjak, na čelu je udruge od osnivanja 2020. godine.

– Mi Arbanasi smo Hrvati, ali znamo odakle smo došli. Ja osobno znam imena brda u Albaniji gdje su moji preci živjeli i prije dolaska u Zadar, prije 400 ili 500 godina. Kad kažem »Jam Arbëneš« (Ja sam Arbanas), iza toga stoji svijest o bogatoj i teškoj prošlosti naših predaka, koji su bježali iz Albanije da bi sačuvali svoju vjeru i svoje živote. Mnogi i nisu uspjeli, ali oni koji su došli u Zadar jako brzo su napredovali. Kad kažem da sam Arbanas, iza toga stoji cijela povijest našeg preživljavanja, na ovom području smo kao narod prebrodili 300 godina svih povijesnih promjena, uz to smo se i asimilirali, a opet smo ostali svoji i povezani, kaže Karlo Petani, objašnjavajući kako su njihovi preci pred dolazak u Zadar teško radili na brdovitim dijelovima Albanije.

– Zato su oni, dolaskom u Zadar i dobivanjem plodne zemlje u Zemuniku, Dračevcu i drugdje, jednakim trudom postizali dvostruke rezultate. Tako su postali neovisni. To je ključno, objašnjava Petani.

Prvaci i bičiklete

Povezala ih je i sačuvala, kaže, katolička vjera. Crkva im je dala zemlju. Bili su spašeni, pobjegli pred najezdom Turaka i opravdali svaki metar zemlje koju su dobili za obrađivanje.

– Meni je čast predstavljati Arbanase. Kao narod, krasi nas povezanost, a istodobno ogroman doprinos koji smo na mnogim područjima dali Zadru i Hrvatskoj. Od pjevača i književnika, do sportaša i dragovoljaca u Domovinskom ratu. Taj doprinos čini nas važnim čimbenikom ne samo grada Zadra, već i cijele Hrvatske, istaknuo je Petani.

On osobno svjetski je prvak u kickboxingu, disciplini K1. Njegov brat Dominik višestruki je državni prvak u biciklizmu, a otac Božidar Petani bio je svjetski prvak u ronjenju na dah.

Na jednak način, u svakoj kući u Arbanasima postoji »ono nešto« po čemu će »Jam Arbëneš« naći svoje objašnjenje. Postoji, primjerice, izreka da su kozaci prepoznatljivi po konjima, a Arbanasi po biciklima. Nema kuće bez bicikla. Marija Kalmeta bila je biciklistička prvakinja bivše države. Prvi bicikl u Zadru vozio je Šime Bajlo, stigao je 1877. godine. Legendarni Josip Bajlo Bumba bio je ne samo prvak u biciklizmu, već i vlasnik radionice za popravak bicika, gdje ih je i restaurirao. Mladi Arbanasi ne daju da to ode u zaborav. Pripremaju izložbu starih bicikla, nazvali su je »Moja bičikleta«, ali da bi priča o njihovim djedovima bila potpuna, na osebujan događaj dovest će i konje i tovare. Tako se živjelo, a poštovanje prema precima je u Arbanasima – veliko. »Treba poštivati starije ljude«, često ćete čuti u Arbanasima, puno češće nego drugdje.

»Naša Zonja Jon«

I »pašte kreme« su njihov naziv za krempite, ako (slučajno) to nekome nije poznato. U čast 300. obljetnice dolaska Arbanasa u Zadar, određen je i datum kad će ih se upravo 300 poslužiti na Trgu Gospe Loretske.

Na Punti Bajlo mnogi se Zadrani kupaju, no samo Arbanasi znaju točno određena imena stijena sa kojih se skače, od »dva zuba« do »konduta«. Uvala Bregdetti zaklon je za brodice kojima Arbanasi još uvijek idu na ribe, na starinski način. Svića i skosavica.

– Arbanasi imaju u sebi nešto gorštačko, ali u pozitivnom smislu, kaže nam Božidar Kalmeta, jedan od najpoznatijih Arbanasa.

– Da odmah naglasim: Arbanasi nisu nacionalna manjina, kako još uvijek neki krivo tumače. Mi smo dio hrvatskog korpusa. Ja sam zadarski Arbanas, to znači da sam Hrvat, no da sam istodobno svjestan što se dogodilo prije 300 godina, kad su naši preci napustili područje Skadra, gdje, tamo na obalama, i danas postoje ruševine kuća naših praobitelji. Pobjegli su da ih Turci ne pokrste i zato su Arbanasi jako vezani uz Gospu Loretsku, našu Zonja Jon, rekao je Kalmeta i dodao da Arbanase uistinu jako veže njihovo podrijetlo.

– Arbanasi su čestiti ljudi. Povijest Arbanasa u Zadru je bremenita, teška i bogata. Dali smo ogroman doprinos hrvatskom nacionalnom biću, ali nikad ne zaboravljamo odakle smo došli. To vrijedi i za mene, ponosan sam na Arbanase, na sve što smo dali asimilirajući se u ovu sredinu: svećenike, povjesničare, književnike, sportaše, pjevače, istaknuo je Božidar Kalmeta.

Arbanase od prvog dana povezuje vjera, koja ih je sačuvala od progona. Međutim, kroz razgovor sa župnikom Gospe Loretske, don Markom Majićem Mazulom, otkriva se i specifičnost koju Crkva ima u životu Arbanasa, zato što je vode salezijanci, kojima je poslanje kršćanski odgoj – adolescenata i mladih.

Poštuju pretke

– Ovdje svakodnevno dolaze mladi, kad god požele, razgovaraju s nama, otvaraju se, pričaju o svojim problemima. Naš župni vikar, don Ante Bulat, ujedno je i studentski kapelan. Ono najvažnije što vam imam reći je da prema svakoj osobi pristupamo kao cjelovitom biću. Crkva smo, ali ne mislimo da čovjeka čini samo duhovnost i da je to naš jedini zadatak. Nipošto. Kao salezijanci, njegujemo takozvani preventivni sustav, koji stoji na tri stupa: na razumu, religiji i na ljubaznosti. Tome učimo mlade, kaže nam don Marko, objedinjujući time svu posebnost Arbanasa. Od malih nogu znaju tko su, znaju po čemu su drugačiji, poštuju pretke, ne zaboravljaju njihov težački život i puni su poštovanja prema svemu onome što su im ostavili u nasljeđe.

»Na djedovini mojoj gdje moji stari snivaju…«, stih je jedne od najljepših hrvatskih pjesama, nazvane »Tamo gdje sam rođen«, autora Tomislava Ivčića. Skladana prije gotovo 40 godina, najljepši je primjer ljubavi, zajedništva i povezanosti koju Arbanasi osjećaju prema »svome mistu«.

Ili, što bi današnji mladi (u šali ili ne?) za sebe rekli: »Ni boduli, ni vlasi, samo – Arbanasi!«