Trener mladih Apolona: 'Tko ne uspije u "glavnim" sportovima dolazi kod nas, takva nam je sudbina'

Još od početka 20. stoljeća, otkako je uvršten u program Olimpijskih igara, vaterpolo se prometnuo u jedan od sportova koji na neki svoj poseban način plijeni pažnju. Doduše, nju, barem u Hrvatskoj, plijeni tijekom razdoblja velikih natjecanja, kada svi zdušno bodre hrvatsku reprezentaciju, dok je onaj drugi, klupski ili, takoreći, svakodnevni vaterpolo, u drugom, pa čak i u trećem planu. Upravo o tome, ali i još mnogočemu, popričali smo s Petrom Eškinjom, mladim trenerom mlađih kategorija VK-a Zadar 1952. Donedavni rad »u mokrom« zamijenio je radom »na suhom«, što je ujedno bio i dugogodišnji plan.

– Dugo je već želja krenuti trenerskim smjerom. Sve je krenulo još u Gusaru iz Sv. Filipa i Jakova, odakle sam i sam i gdje sam prvotno igrao. U dogovoru tada s klubom upisao sam trenersku školu i malo-pomalo išao prema ostvarivanju tog poziva. Nakon što sam došao u Zadar trenirati i igrati, u klubu su čuli da sam u programu te su mi platili ostatak školovanja. Ovo je za mene poziv i nešto čime se već dugo želim baviti, tako da nastojim uživati u svakom trenutku. Je li lako? Pa i nije, jer imate tisuću i jednu sitnicu više na koju morate paziti u odnosu na to kad ste »samo« igrač, ali neka – započinje Eškinja, koji ipak ne može »van iz svoje kože«.

Padel

Jednom sportaš, uvijek sportaš. Kapica je obješena o klin, ali s klina uzeto je jedno drugo oruđe – reket, i to onaj za padel.

– Kad ste cijeli život u sportu i oko sporta, ne možete se prestati baviti. Napustio sam bazen, ali sreću sam pronašao u padelu. Imam šire društvo s kojim igram, znam i po dva meča dnevno odigrati. Jednostavno navika za kretanjem, za skakanjem, svojevrsnim treniranjem je ostala i ne može se izbrisati.

 

– Još uvijek ponekad uskočim s dečkima. Nije lagano biti suh cijelo vrijeme, a do nedavno ste igrali. Kako znam s mlađim kategorijama uskočiti u bazen, najviše kako bih dočarao zamisli i naučio ih nešto, tako znam i sa seniorima kad su na treningu. Baciti nekoliko šuteva Mati Aniću pa poslije nekoliko dana plakati zbog upale ramena, ha, ha, ha.

Svi moraju igrati

Nažalost, praktički kao i u svim ostalim sportovima u gradu, i u vaterpolu prevladavaju problemi. Kao jedan od ključnih, tvrdi Eškinja, pokazuje se onaj iz Saveza, čija je odluka u pravilima takva da u mlađim kategorijama svi igrači u zapisniku moraju odraditi određenu minutažu u bazenu. Uslijed manjka djece u manjim vaterpolskim sredinama, veće sredine rade razliku.

– Problem imamo kao i svi ostali manji klubovi kada pričamo o vaterpolu. Pravilo je u mlađim kategorijama da svi moraju igrati barem jednu četvrtinu. I sada se događaju situacije da na utakmicu dolazim sa sastavom kojeg tvore dečki od 2012. do 2014. godišta, jer nas drugačije nema dovoljno za zapisnik, a igramo protiv, primjerice, Juga koji je cijeli sastavljen od 2012. godišta i možda dva-tri igrača iz 2013. Razlika među djecom, pogotovo u tim godinama, je ogromna. Ja sam po pravilima prisiljen igrati s djecom od 12–13 godina, a najbolji klubovi igraju s onima od 15, tako da u tim fazama igre prave razliku – apostrofira trener mlađih kategorija zadarskog vaterpolskog kluba, napominjući kako jedino mlađi juniori imaju konstruiranu državnu ligu, dok su sve ostale kategorije posložene na način da se igraju kvalifikacijski i finalni turniri.

– Tako je kako je. Najviše mogu onda reći o mlađim juniorima, čiji rezultati, nažalost, nisu dobri. Igra je dobra, dečki rade i treniraju, ali nikako da sve sjedne na svoje mjesto. Vidi se napredak, već se sada protiv POŠK-a 1937 pokazalo da radimo dobro, ali smatram da to još nije »to«. Najveći dio momčadi čine dečki rođeni 2010. godine, uz njih imamo još nekoliko njih godinu ispod ili iznad. U kadetskoj konkurenciji nam se složila odlična generacija, nema velikih razlika u godinama i zato smo se uspjeli kvalificirati na završnicu Prvenstva Hrvatske. Finalni turnir počinje sredinom veljače i svi se do jednoga veselimo tome, ponajviše jer smo sami sebi kroz kvalifikacije pokazali da možemo biti dobri te iznova odrađivati posao kako treba u kratkom vremenskom periodu.

Krajem godine, u razgovoru za Zadarski list, trener PK-a Jadera Marijan Čulina ustvrdio je kako je njima problem stara činjenica da djeca u plivanje dolaze po preporuci liječnika, a ne jer žele plivati. S time se u potpunosti slaže i Eškinja.

– Tko se ne uspije na neki način nametnuti u »glavnim« sportovima, dolazi kod nas. Osim njih, dolaze nam i pretila djeca, djeca koja imaju probleme s kukovima i slično. Nažalost, takvo je stanje stvari kod nas u vaterpolu. Ali nije to samo kod nas u Zadru, općenito je tako i u Hrvatskoj. Najbolji primjer je Split, koji ima velikana poput Jadrana. Prvi dan održava se Europsko prvenstvo i na bazen dođu tisuće ljudi, a nekoliko dana kasnije Jadran igra Ligu prvaka i dođe 50-ak gledatelja. Vaterpolo je, kao i rukomet, sport koji odmah po završetku velikog natjecanja nestane s karte sportova.

Mladi seniori

Bez obzira na sve svakodnevne probleme s kojima se susreće, mladi trener tvrdi kako na kraju dana, osim pomanjkanja energije, dolazi veliko unutarnje zadovoljstvo jer, na kraju krajeva, biti trener nije posao, već poziv. A kad je tako, dolazi do fuzije ljubavi, želje i samog posla.

– Kao i u svakom drugom poslu, treba puno živaca i puno volje. Vaterpolo je specifičan sport jer se ne igra na zemlji, gdje puno lakše možete kontrolirati i sebe i svoje igrače. Voda je medij u kojem nema stajanja, u kojem vas netko potopi, tako da kao trener više puta moram dignuti glas i viknuti kako bi me momci lakše čuli. Sam sebe znam iznenaditi koliko energije izgubim kao trener. Prošle sezone sam počeo trenirati momke i paralelno još igrao za seniore, ali nerijetko se znalo događati da nakon treninga s mladim dečkima uđem u bazen sa seniorima i plivam kao da sam »mrtav«. Jednostavno, toliko energije iscrpe iz mene da je to čudo. Ali koliko oni energije iscrpe, toliko i ja crpim iz sebe, jer ja kao trener uvijek moram biti na sto posto. Ako dijete vidi da trener nije na sto posto na treningu ili utakmici, ako vidi da je treneru pomalo svejedno kako će nešto biti, onda se s pravom može zapitati zašto se ono uopće tamo nalazi i zašto je krenulo trenirati taj sport. To si ne mogu i ne želim dozvoliti.

Da se radi sve kvalitetnije posljednjih godina, pokazuju kako seniorski rezultati, tako i članovi mlađih reprezentacija.

– Kao klubu, posljednjih godina fokus nam je izbaciti mlade igrače u seniorski pogon. Smatram da to radimo dobro, da talenta ima, ne samo u Zadru nego i u okolici. Potvrđuju to i momci koji su praktički standardni članovi mlađih reprezentacija, no još uvijek čekamo seniorskog reprezentativca. Jednog dana će i to biti.

Upravo s ciljem izbacivanja domaćeg kadra u seniorski pogon oslikava se fokus samog kluba – dočekati i istrpjeti mlade igrače sa svim njihovim mušicama, platiti danak neiskustvu za neki veći budući uspjeh.

– Da, to je stvar generalno sporta u manjim sredinama. Veliki Pero Kuterovac je rekao da ni najbolji juniori ne garantiraju da će jednog dana izrasti u dobre seniore. Mi imamo šest-sedam juniora koji igraju za seniorsku momčad i to puno znači i njima i nama. Trebaju se učiti i pripremati za budućnost, no u Hrvatskoj je jako teško biti mladi senior, pogotovo ako želite napraviti ozbiljnu karijeru. Situacija u najboljim vaterpolskim klubovima u Hrvatskoj slična je kao i s KK-om Zadar – juniori ne dobivaju puno prilika. Jednostavno, klubovi poput Juga, Mladosti i Jadrana, koji igraju Ligu prvaka i pucaju na najviše ciljeve, ne mogu si dozvoliti igru s mladim dečkima i čekati ih. Oni moraju imati igrače odmah, tako da velika većina mladih igrača stasa kroz manje klubove, a onda jednog dana radi taj ključan korak – zaključuje Eškinja.