Mia je najmlađa gerontodomaćica u Zadarskoj županiji! 'Svakako me ovaj posao promijenio...'

Život na otoku, iako ima puno prednosti, poput primjerice mira, ima i puno izazova, naročito za starije osobe kojih na otocima, u pravilu, ima više nego mladih. Tako je i na Premudi, otoku koji broji šezdesetak stalnih stanovnika, a taj se broj povećava samo vikendima i ljeti kada se Premujani vrate na svoj škoj.

No, zimi i ljeti, za neke starije mještane Premude, jedno je sigurno – na njihova vrata pokucat će Mia i s velikim osmijehom donijeti dašak mladosti, i koju pametnu.

Mia Smirčić živi na Premudi, ima dvadeset jednu godinu i zaposlena je u sklopu programa »Šjora za otok III.« kojeg provodi LAG Mareta, za posao pružanja usluge potpore i podrške starijim ili nemoćnim osobama. Mia je najmlađa gerontodomaćica u Zadarskoj županiji.

Malo sređivanja

Zaista, pomalo je to neobičan posao za jednu mladu djevojku, no kako saznajemo, sve je došlo nekako prirodno, a nije bilo ni puno zainteresiranih za ovaj posao na udaljenom otoku. Inače, Mia živi na otoku u obiteljskoj kući s roditeljima, a njeni korisnici poznaju je od malih nogu.

– Već dvije godine radim ovaj posao i mogu reći kako uživam. To prije nisu radile mlade cure, ali zgodno je s obzirom na to da sam povezana s otokom, da mi je tata s Premude i da imamo tu kuću gdje sad svi živimo. Tjednima sam na Premudi, a vikendima se vratim u Zadar, malo da se družim s vršnjacima, govori nam Mia kroz smijeh.

Na otoku se Mia brine o sedam korisnika: teti Antici, teti Anki, teti Nadi, teti Nedici i barba Nikoli koji su bračni par, barbi Franku i teti Nedici. To su korisnici koje ona svakodnevno posjeti, kojima pomaže po kući, oko kuće ili samo porazgovara s njima.

– Te ljude znam otkad sam bila mala. Cijeli život sam kod njih, oduvijek me znaju, tako da se ponekad osjećam kao da idem kod svoje »nane«. Svakako sam uvijek dolazila kod svih njih, družila se s njihovom unučadi, stoga su me bez problema prihvatili i u ovoj ulozi, kazuje Mia.

Korisnicima ne treba, nastavlja, puno, nema teškog dijela posla. Slikovito rečeno, najteže od svega je prenositi drva za ogrjev što joj također ne predstavlja nikakav problem.

– Svima njima dolazi obitelj koja većinom živi u Zadru tako da se počisti, skuha i slično. Ja sam tu više kao osoba s kojom oni mogu popričati, popiti čaj ili koju rakijicu, zapravo – poslušati ih. Ja inače volim pričati sa starijima, a oni uvijek vole pričati o prošlim vremenima, kako im je bilo tad i tad, o Premudi, o zdravlju… A isto mi kažu i da ih moram malo i urediti, pofarbati ili pošišati…bude zanimljivo, ističe Mia.

Mia Smirčić i teta Nada Maljić

»Sidi, mala«

Kako nam dalje priča, često joj i brane da radi »teže« poslove, žele biti neovisni, više im treba kao osoba s kojom mogu jednostavno – biti.

– Ja krenem nešto raditi, uvijek pitam mogu li nešto više napravit’, al’ ne daju mi! Odmah oni meni: »Sidni ti, mala«. Svakako operem prozore, usisam pod, počistim kuću. Meni je to pet minuta posla, a njima treba puno više. Kako su navikli sve sami raditi, tako im je i teško prepustiti meni neke poslove. Ali na kraju budu sretne, malo po malo popuste i čak me pohvale mami, govori kroz smijeh.

Nakon završetka školovanja, ovaj posao joj je bio izvrsna prilika da živi na otoku kojeg obožava, s ljudima s kojima je odrasla. Međutim, iako joj nije joj bilo lako na samom početku, naučila se prilagoditi njihovim potrebama i navikama. A oni, oni su sretni kad je vide da ulazi u dvor, da kuca na vrata.

– Nisam bila sigurna kako će to ići, o čemu ćemo razgovarati, ali onda je sve to tako bilo prirodno i opušteno. Sa svima lijepo sjednem, lijepo razgovaramo… To je ono što njima najviše nedostaje. Dakle, razgovor i primjećujem, više od svega – vrt. Njima nedostaje rad u vrtu. Svi bi oni željeli da su barem toliko pokretni da mogu malo kopati po vrtu, počupati travu, da se kreću, da imaju ovce… Bilo što. Mislim, imaju malo vrta gdje posade peršina i selena, ali fali im motika, ističe Mia koju smo upitali kako su ove dvije godine rada utjecale na nju, na njena razmišljanja i pogled na život.

– Svakako me ovaj posao promijenio! Uz njih sam postala puno strpljivija. Uvijek sam ja bila ubrzana, ali oni ne mogu brzo, sve je polako i bez naglih pokreta…. Malo su me smirili, moram priznati, govori nam Mia i dodaje kako također misli da se, uz njih, više ni ne boji smrti.

Mia i teta Antica Deroko

Bez stresa

– Kako oni uvijek pričaju o tome da jedna ima ovo, druga ovo za ukop, tipa robicu koju su si spremili, onda mislim kako ću i ja tako kad ostarim te nekako vidim da nema puno brige, govori nam.

Osim životnih mudrosti koje dijele s njom, korisnici je podučavaju o svakodnevici na otoku u vrijeme njihove mladosti. O povijesti, o hrani, ribolovu ili receptima za kolače s minimalnim brojem sastojaka. Naravno, bude tu i poklona, simboličnih limuna i naranči iz vrta, a način na koji nam Mia sve ovo govori daje nam naslutiti da zaista uživa u svom poslu.

A, što se tiče života na otoku, govori nam s puno ljubavi o prirodi, o moru, o barci i ribolovu jer, iako je ponekad teško ustati rano ujutro, ipak odlazi s ocem na ribe. Kad je pitamo koliko mladih ima na otoku, u šali odgovora – samo ja!

– Na Premudi nema puno stanovnika, većina je starija, ali kad su praznici, skupi se mlađa ekipa. To je jedino što mi fali, društvo! Inače smo tu ja, ali i još neki mlađi ljudi koji su odabrali ostati na otoku. Svakako, ovaj projekt traje tri godine i vidjet ćemo što ću dalje. Možda bi’ čak i promijenila posao jer sam uz medicinsku završila i kozmetičku školu koja me privlači. U krajnjem slučaju, mogu nokte raditi i svim bakicama, kaže kroz šalu i dodaje kako posao nije toliko zahtjevan, to su ljudi kojima treba društvo i pomoć.

– Moje društvo je na neki način i ljubomorno jer je ovo posao bez stresa, lijep, uzbudljiv i zanimljiv. Svaki dan je drugačiji, svaki dan nešto drugo radimo. Ovo zanimanje nije toliko ni cijenjeno, zapravo, nitko ni ne zna što je točno dok ne krene raditi, Ali, definitivno mi je ovo jedno lijepo životno iskustvo, nimalo ne žalim što sam se upustila u to. Iako, nakon što projekt završi, mislim da neću ostati živjeti na Premudi. Još sam mlada, još me čeka život, obična kava s društvom ili šetnja među ljudima. Volim šetati i na otoku, ali jedino društvo mi ponekad radi – sunce na nebu, zaključuje simpatična Premujanka.

Mia i teta Anka Bujačić