Božić dolazi u svijet koji je umoran, ali podsjeća nas na ono što se ne da izračunati...

Božić je, kako kaže poznata pjesma, vrijeme ljubavi i mira, vrijeme kad se svijet, barem prividno, uspori. Kad i oni koji se inače kunu u brzinu, rast i rezultate, i sva ostala moranja suvremenog društva, odjednom počnu govoriti o miru, toplini i malim stvarima. Nije to loše, koliko god kratko trajalo.

No, dok palimo lampice i slažemo blagdanske trpeze, negdje u pozadini ostaje tiha spoznaja da postoji svijet izvan naših blještavih prozora koji i nema previše razloga za slavlje. Svijet koji Božić ne dočekuje uz planiranje jelovnika, nego uz računanje troškova, krpanje kraja s krajem, od plaće do plaće, uz silnu želju da djeca to ne osjete, pogotovo dok im društvene mreže serviraju raskoš i blagostanje.

A ove godine, možda čak i više nego inače, Božić dolazi u svijet koji je umoran. Umoran od kriza koje se preklapaju, od cijena koje rastu brže od plaća, od neizvjesnosti koja se više ni ne doživljava kao izvanredno stanje već kao »novo normalno«. Kažu da se inflacija smiruje, da se brojke popravljaju, da je najgore iza nas. Možda jest, ali na papiru. Slaba je to utjeha dok se broje zadnji eurići, a naši političari, bez obzira na stranački predznak, prodaju jeftinu demagogiju, siju podjele, kako bi bitne stvari ostale pod tepihom. Kruha i igara.

Ali, hoće li nam na koncu ostati samo igre? Igre i ideologija, opijum za mase?

Kada bi barem svjetlo, koje blješti sa svakog kantuna, ušlo u srca svih, pa i onih koji, htjeli mi to ili ne, kroje našu svakodnevicu. Kako bi bilo lijepo da val dobrote koji zaista zatalasa u prosincu nastavi i dalje, da se svakog dana osvrćemo oko sebe i pomognemo drugome, onoliko koliko i kako možemo, nekad je to topli obrok, a nekad samo osmijeh, osmijeh koji vraća dostojanstvo.

Možda ne možemo spasiti svijet, bilo bi utopistički misliti kako ćemo iz svog naslonjača zaustaviti ratove, neimaštinu… Maleni smo, ali veliki u svojim dobrim namjerama. I premda ne možemo riješiti globalne nepravde, možemo biti malo manje ravnodušni, neka to bude misao ovih blagdana. Više empatije, manje egoizma, pošasti današnjice.

U svijetu koji se stalno negdje žuri, Božić nas podsjeća da zastajanje nije slabost. Da solidarnost ne mora biti glasna. Da briga ne mora imati strategiju ni budžet. Dovoljno je da postoji. U malim gestama, u odustajanju od viška, u spremnosti da se vidi onaj drugi.

Kad blagdani prođu, svijet će se vratiti svojim starim navikama. Cijene će se opet računati, krize analizirati, a nada pakirati u izvještaje. I opet će se govoriti da dolaze bolja vremena, samo što još nisu stigla svima. Ali ako nam Božić uspije ostaviti barem jednu sitnicu – malo više strpljenja, malo manje cinizma – onda nije bio samo još jedan dan za prejedanje i čestitke.

Božić nas tiho podsjeća na ono što se ne da izračunati. A često je baš to najvažnije. Mirno, koliko se može. I toplo, koliko dopustimo. A ako uspijemo sačuvati barem mrvicu topline i sjaja za mjesece koji dolaze, zaista smo sretni ljudi.

U vremenu u kojem se sve mjeri učinkom, profitom i brzinom, Božić nam daje dopuštenje da budemo spori, ranjivi i ljudski. Da se ne pravimo jači nego što jesmo. Da priznamo umor, ali i nadu. Jer nada ne dolazi iz velikih govora ni strategija, nego iz malih, upornih pokušaja da budemo bolji jedni prema drugima. Svima svega lijepoga, uz podsjetnik da je Božić puno više od ukrasa i poklona. Božić je vjera, Božić je obitelj, temelj društva – društva koje vapi za ozdravljenjem…