KAKO SU NASTALE MORSKE ORGULJE Nemaju ni građevinsku dozvolu ni službeni projekt, a postale su simbol Zadra

Arhitekt Nikola Bašić, autor jednog od neprepoznatljivijih prostora u Zadru, prisjetio se trenutaka u kojima je trajno promijenio lice grada. Govorio je o preoblikovanju zadarske rive i nastanku Morskih orgulja, o profesionalnim dvojbama i birokratskim apsurdima te hrabrosti da se intervenira u prostor koji su građani doživljavali kao “završen i nepromjenjiv”.

Kako je u HRT-ovoj emisiji Druga strana kazao Bašić – široj javnosti poznat po projektima zadarskih Morskih orgulja i Pozdrava Suncu te Kornatskih križeva podignutih u čast poginulim vatrogascima – hrvatski se prostor ne razvija na bazi niti kakve ideje, niti kakve vizije. A čovjek koji nešto naslijedi, pa ne zna šta bi s tim napravio – on to na koncu proda, kako je sumirao Bašić.

Prisjetio se uz to i samih začetaka Morskih orgulja.

– Morao sam “popačati” u nešto što je u mentalnoj slici grada Zadra, što je njegovim građanima djelovalo kao nešto što je završeno i nepromjenjivo – u sam oblik poluotoka, odnosno njegovog završnog djela ili bolje rečeno njegove zapadne punte. Morao sam odgovoriti na jednu vrlo pragmatičnu zadaću, a to je da se na toj punti osigura pristup kruzerima, jer Zadar nije imao u tom trenutku mjesto gdje bi mogao pristati kruzer, a tada se činilo da ako nemaš kruzer u gradu, da nema ništa ni od grada ni od turizma, prisjetio se Bašić.

Metaforička točka grada

– To je tako u tom trenutku zaista izgledalo – radi se o vremenu od prije 20 godina. Ja sam htio biti lojalan Gradu, za koji sam radio i neke druge projekte, pa nisam mogao reći ovo ću vam raditi, ovo neću raditi – pa sam rekao, dobro, ja ću uzeti taj zadatak, ali ću se prije toga  konzultirati s konzervatorima. I kad sam dobio podršku od pokojnog Miljenka Domijana, da stvarno možemo intervenirati i preoblikovati taj obris rive, jer je ona u stanju kakvom je bila tada u stvari predstavljala jednu konturu koja nije bila utemeljena ni na čemu, ni na kakvoj povijesti, ni na čemu autentičnom. To je bila jednostavno jedna sanacija nakon katastrofalnog bombardiranja Zadar u Drugom svjetskom ratu, ali to je usvojeno kao nešto što je gotova i konačna stvar.

– Kad smo prišli pri oblikovanju tog prostora, na njemu su se kao nusprodukt dogodili prostori koji nisu imali operativno-prometnu funkciju i za koje sam ja mislio da bi mogli biti ono što zovemo metaforičkim točkama grada. Dakle neka mjesta u gradu koja imaju svoju osobnost. E sad, šta se dogodilo?

– Kad je plan donesen, onda su inženjeri iz nekog poduzeća koje je dobilo taj posao na javnoj nabavi – da napravi rivu, da napravi obalni zid – počeli izvoditi tamo nekakve skale. A to su bile utilitarne skaline, kao da se penješ u portun od kuće. Pitao sam ih, ljudi, šta to radite? Na kraju sam ih uspio uvjeriti da je to mjesto od posebnog značaja i objašnjavajući tu potrebu da se to napravi na posebno oblikovan način. Kad su me pitali čemu to uopće služi, rekao sam služi tome da kad valovi udaraju u obalu, da na tom mjestu se raspu preko tih skalina i proizvode možda neku novu zvučnu situaciju.

– Kada sam to izgovorio, tu riječ, zvuk, znao sam da imam nešto jako moćno u svojim rukama i uspio sam na kraju proizvesti mjesto koje ima tu jednu komponentu zvukovnu kao nematerijalnu arhitektonsku supstanciju koja je uspjela okarakterizirati to mjesto i učiniti ga novim simboličkim mjestom grada.

Bašić je u svinju 2006. godine osvoji Europsku nagradu za urban i javni prostor, upravo za projekt Morskih orgulja, a kod kuće je za taj projekt osvojio – nagradu za interijer.

– Dobio sam dva puta nagradu za interijer – i za Kornatske križeve i Morske orgulje. Sa tim mojim arhitektonskim djelovanjem na matrici struke zbunio sam kolege koji nisu znali u koju bi ladicu to smjestili, kazao je Bašić u programu HRT-a.

Morske orgulje do danas su ostale jedinstvene u svijetu, iako su Bašića pokušali nagovoriti da replicira taj projekt na drugim lokacijama.

Projekt bez papira

–  Bilo je puno takvih upita i zahvaljujući tome ja sam obišao pola svijeta. Ja sam tražio uvijek da moram rekognoscírati teren, da moram vidjeti gdje se to nalazi, da vidim kakva je maritimna situacija, kakvi su uvjet u kojima se tako nešto može realizirati. Ali kad sam došao tamo i kad sam ušao razgovore sa tim potencijalnim investitorima, uvijek sam govorio da ne mogu napraviti kopiju Morskih orgulja – jer one  ostaju kao unikatna instalacija u prostoru moga grada.

– Ali govorio bih im da mogu napraviti na tom procédéu, na istoj  arhitektonskoj i umjetničkoj crti stvaranja koja uključuje čovjeka s jedne strane i prirodu s druge, da se u toj interakciji ostvari neka posebna vrijednost, neka nova vrijednost, koja će biti prikladna njihovom mjestu i njihovoj kulturi. Nažalost nisam nikoga uspio uvjeriti i nitko nije bio toliko lud da mi povjeri da bih mogao nešto isto tako atraktivno napraviti, a da to ne bi bila kopija Morskih orgulja, pa su one, na moju sreću, ostale i dalje jedinstveni objekt takve vrste u svjetskim razmjerima.  Nisam htio reproducirati Morske orgulje i štancati ih kao neki proizvod pa prodavati po svijetu.

Morske orgulje nastale su, kako se prisjetio, i bez građevinske i službenog projekta, nisu nikada dobile ni uporabnu dozvolu.

– Građevinsku je dozvolu imao obalni zid, ali ovo što je na njemu nastalo, za to sigurno nema građevinske dozvole. A sad zamislite Hrvatsku stvarnost – i to će jako dobro razumjeti svi koji su imali posla sa hrvatskom birokracijom – kako bi to bilo da su im došli tražiti građevinsku dozvolu ili lokacijsku dozvolu za Morske orgulje! Šta mislite, s kakvim biste uspjehom i nakon koliko godina uspjeli dobiti papire za to?

– Dakle, one uistinu nemaju niti službenog projekta, niti imaju građevinsku dozvolu, ali kad se pojavilo to pitanje, kad sam ja na kraju to uspio nakon 20 godina priznati urbi  et orbi, onda su došla pitanja prema meni i od Grada, pa dobro, što ti to pričaš? Pa ja kažem, pa pričam istinu, pa što ćemo sad? Ja kažem, ništa, recite da je to dio urbane opreme, da to i nije građevina, nego da je to u stvari instrument, kao da ste donijeli recimo klavir pa ga ušarafili na rivu. I tako smo se nekako izvukli iz te situacije, prisjetio se Bašić.

Na rubu zakona

Poanta je, kako je istaknuo, da je sve što je napravio u arhitekturi, a što ga je učinilo poznatim izvan struke – sve je to napravljeno po rubu zakona ili mimo zakona.

– Situacija je, općenito, kad se govori o miljeu u kojem danas  stvaraju arhitekti, toliko iznormirana, toliko izbirokratizirana, da je uistinu jako teško biti kreativan pod tolikim silnim opterećenjima.

Bašić je nedavno napisao i otvoreno pismo Vladi, u kojem je tražio da se novi Zakon o prostornom uređenju i gradnji povuče i doradi.

– Hrvatski prostor se ne razvija na bazi niti kakve ideje, niti kakve vizije. Ne znam kako dobar zakon da napravite, ako on ne interpretira neku ideju – onda je to zakon koji nema smisla. Dakle, mi moramo znati što hoćemo napraviti s našim prostorom, kao što je čovjek koji nosi hlače krojaču mora znati kakve hlače želi, kazao je Bašić.

– Tvrdim da u Hrvatskoj, ni u politici, ni u struci, ne postoji uistinu jedna snažna vizija, jasna vizija razvoja hrvatskog prostora – a radi se o najvećem značajnom bogatstvu nakon ljudi. Dakle radi se praktički o našoj nafti, a mi ne znamo što bismo s njom napravili. I znate šta, postoji jedna stara, dobra, mudra izreka – čovjek koji nešto naslijedi, a ne zna šta bi s tim napravio, on to proda, zaključio je Bašić.