Predstavljena knjiga poznatog zadarskog psihijatra: 'U psihoterapiji, za razliku od kršćanstva, ne postoji ništa što se ne može preispitivati'

Psihijatar i psihoterapeut Robert Perinčić nedavno je u Ogranku Matice hrvatske Zadar, koja je ujedno nakladnik, predstavio svoju knjigu znakovita naslova »Kršćanin na psihoterapiji: mogu li psihoterapija i kršćanstvo zajedno«. Kako sam ističe, knjiga se nalazi između dviju krajnosti. S jedne strane dijela lijevog izdavačkog kruga koji zazire od religijskih tema, a s druge crkvenih krugova koji s nepovjerenjem gledaju na kritičko preispitivanje vjere.

– Neki će se pitati zašto se ponovno vraćam srednjem vijeku, zašto se uopće vraćam religiji. Lijevi izdavači ne žele tiskati knjigu, dok se s druge strane problematizira sama ideja da se vjera i crkvene dogme mogu kritički propitivati, započeo je autor.

Prema njegovim riječima, dio čitatelja knjizi pristupa s nelagodom, pa i strahom.

– Neki su mi rekli da se boje čitati kako ne bi izgubili vjeru, a drugi zato što ne vide primjere »brzog ozdravljenja«, pa bi se morali suočiti s činjenicom da se s vlastitim teškoćama nose godinama. No to nije realno, ističe ovaj psihoterapeut s više od 45 godina iskustva u praksi.

Terapijski proces

Kako ističe, na terapiju mu često dolaze pacijenti koji se izričito predstavljaju kao vjernici, uvjereni da će kod njega pronaći »sigurnije« mjesto nego kod terapeuta koji su ateisti. Upravo tada, kaže, dolazi do prvog iznenađenja, odnosno suočavanja s činjenicom da kršćanstvo nije jednoznačno iskustvo, nego osobni i različit put.

– Kad shvate da moje kršćanstvo nije isto kao njihovo, pitaju se kako je to moguće. Vjerujem da bismo svi trebali imati različita kršćanstva. Kao što ne mogu biti psihoterapeut samo na jedan način, tako imam i svoj način življenja vjere, ako sam kršćanin, kaže ovaj psihijatar.

Takvo suočavanje kod mnogih pacijenata izaziva čuđenje, a nerijetko postaje i zapreka u terapijskom procesu. No s vremenom mu, kaže, priznaju da ih je najviše plašila mogućnost gubitka vlastite vjere.

– Ako se netko boji da će izgubiti vjeru, onda ona nije ni jaka. Štoviše, vjerujem da vjeru stalno trebamo gubiti. Nisam katolik, ja sam sljedbenik Isusa. Dok sam pisao ovu knjigu, bio sam sve manje katolik, a sve više kršćanin. Što sam dalje od Crkve, to sam bliži Kristu, iskreno će Perinčić te je podsjetio na Isusove riječi koje su često paradoksalne.

– Kada kaže da je došao da oni koji vide oslijepe, a oni koji ne vide progledaju, upravo se oni koji »vide« najviše boje oslijepiti. A mi bismo stalno trebali gubiti vjeru kako bismo se približavali istini. Dok smo u potrazi, još smo živi, dodaje ovaj psihoterapeut koji psihoterapiju u tom smislu vidi kao proces stalnog preispitivanja i rada na sebi, odnosno svojevrsno »osljepljivanje« kako bi se ponovno moglo jasnije vidjeti.

Perinčić je jedno vrijeme radio kao voditelj Obiteljskog savjetovališta Zadarske nadbiskupije, zbog čega, kako kaže, Crkvu poznaje »iznutra«. Prisjetio se pritom nadbiskupa Marijana Oblaka, kojemu nije bilo drago što se dodatno educira iz analitičke psihoterapije, iako je takvu edukaciju nadbiskupija financijski podupirala. S druge strane, ni njegova voditeljica u psihoterapijskoj edukaciji nije blagonaklono gledala na činjenicu da je katolik. Ta dvostruka sumnja pratila ga je tijekom osobnog i profesionalnog sazrijevanja, osobito u vlastitom psihoterapijskom radu kroz dugogodišnju grupnu terapiju.

Pitanje izbora

– Sjećam se jedne situacije u grupnoj psihoterapiji u smislu edukacije i rada na sebi. Naime, na jednoj seansi sam započeo sa svojim snom o tri mudraca koji su mi nešto govorili, ali ih nisam čuo, osim trećega, koji mi je poručio da je »najveća mudrost posljednje dvoje sjediniti u jedno«, odnosno integrirati. Za mene je Isus upravo onaj koji integrira, koji ne odcjepljuje. Ne vjerujem u kažnjavanje, odcjepljivanje i vječnu patnju, kaže Perinčić. Međutim, naišao je na nerazumijevanje, voditeljica grupe rekla mu je, koristeći slikovito biblijsku rečenicu, da ne može sjediti na dvije stolnice, odnosno da ne može biti istodobno vjernik i psihoterapeut.

Jedno od ključnih pitanja koje Perinčić postavlja u knjizi jest može li kršćanstvo uopće ići ruku pod ruku s psihoterapijom. Odmah pritom upozorava da je riječ o pogrešno postavljenom pitanju ako se ne precizira o kakvom se kršćanstvu i kakvoj se psihoterapiji govori, jer su i jedno i drugo obilježeni velikom raznolikošću i unutarnjim napetostima. U području psihoterapije, objašnjava, postoji nekoliko temeljnih pravaca, ali i deseci priznatih škola te stotine različitih pristupa. Slično je i s kršćanstvom, koje danas obuhvaća katoličanstvo, pravoslavlje i protestantizam, brojne denominacije te desetke tisuća registriranih zajednica, od kojih mnoge nemaju službeno priznanje.

– U kršćanstvu, slikovito rečeno, postoji nekoliko »mama« i na tisuće »djece«, priznatih i nepriznatih. Sukobi postoje i među psihoterapijskim školama. No, unatoč nesuglasicama unutar struke situacija u psihoterapiji nije dramatična. Škole se međusobno ne slažu, ali to ne dovodi do dubokih podjela. U kršćanstvu je, nažalost, drukčije jer se ondje svatko čvrsto drži svoje strane. A sjetimo se povijesti i krvavih katoličko-protestantskih ratova, ističe Perinčić.

Osim odnosa kršćanstva i psihoterapije, Perinčić se u knjizi zaustavlja i na još jednom ključnom pitanju – pitanju izbora. Ako postoji toliko različitih psihoterapijskih pravaca, postavlja se pitanje treba li se terapeut nužno vezati uz jedan jedini pristup ili je nužna osobna integracija raznih učenja i osobnih iskustava. U tom kontekstu povlači paralelu s kršćanstvom, ističući razliku između Isusova učenja i onoga što je kroz povijest oblikovano unutar crkvenih struktura.

– Svaki psihoterapeut treba graditi vlastitu psihoterapiju. Ja sam terapeut koji je svoje iskustvo integrirao kroz praksu. U ovoj knjizi najviše kritiziram one koji se drže jednog puta, jednog mišljenja i jedne istine. Ono što nazivam Isusovim kršćanstvom nije isto što i kršćanstvo koje je nastalo nakon njega, zbog čega je po meni važan dio knjige koji je posvećen upravo Isusovu učenju. Pitao sam pacijente, kršćane, mogu li mi reći koja su Isusova temeljna učenja – ostajali bi zbunjeni. Pitao sam i svećenike, i oni su često bili zbunjeni. Neki su spominjali Apostolsko vjerovanje i slične formulacije, navodi Perinčić.

Bez zadrške

Za razliku od toga, ističe, kada se nekog psihoanalitičara pita o osnovnim Freudovim učenjima ili marksista o osnovnim Marxovim učenjima – odgovori dolaze bez zadrške.

– Jedan od razloga zbunjenosti, na pitanje o osnovnim Isusovim učenjima, je u tome što im je puno važniji Isus Spasitelj od Isusa Učitelja. Važnije im je što mogu dobiti od njega, nego kakav je on i što uči. Iznenadi me da mnogi kršćani nikada nisu pročitali evanđelja. Kod kršćana se vrlo brzo počne govoriti o crkvenim učenjima. Srećom, postoje Evanđelja, iz četiri odabrana evanđalja moguće je upoznati Isusova učenja. Teško je razumjeti Isusove riječi ako se prethodno ne upozna njegova osoba, upozorava Perinčić te naglašava kako je Isus fascinantan jer predstavlja jedinstvo osobe, učenja i ponašanja, a upravo u tome leži njegova vjerodostojnost.

Sadržaj knjige »Kršćanin na psihoterapiji« rezultat je Perinčićeva dugogodišnjeg rada u psihoterapiji i osobnog promišljanja vjere. U središtu knjige nalazi se usporedba temeljnih Isusovih učenja iz Evanđelja s načelima psihoterapije, ali i jasna distinkcija između Isusova nauka i onoga što se kroz povijest oblikovalo kao crkveno učenje.

– Po meni postoje bitne, suštinske razlike u nekim ključnim stvarima između onoga što je Isus učio i onoga što Crkva danas naučava, i to smatram velikom kritikom Crkve. Veću štetu će Isusu učiniti oni koji uspiju iskriviti njegovo učenje od onih koji su ga razapeli, kaže ovaj psihoterapeut.

U knjizi je, dodaje, te razlike nastojao prikazati racionalno i argumentirano, polazeći od vlastitog iskustva psihoterapeuta.

– Crkveno učenje se, po mom iskustvu, ne poklapa s Isusovim, a netko tko se bavi psihoterapijom to ne može prihvatiti zdravo za gotovo. Ključna je sloboda mišljenja i kritičko propitivanje. U psihoterapiji ne postoji ništa toliko sveto da se ne bi moglo preispitivati – ni roditeljske figure, ni obiteljske priče, ni osobne narative. Sve se može i mora propitivati. U kršćanstvu je drukčije, postoje objave i istine koje se ne preispituju, nego se jednostavno trebaju vjerovati. Ondje se traže poslušnost i vjera, dok u psihoterapiji ne tražimo ni poslušnost ni vjerovanje, nego razumijevanje, jasan je Perinčić.

Kroz predodžbe

U njegovoj ordinaciji na zidu visi slika francuskog slikara Renéa Magrittea koja prikazuje lulu, ispod koje stoji natpis: »Ovo nije lula«. Često pita svoje pacijente što vide na slici, a gotovo svi bez razmišljanja odgovaraju da je riječ o luli. Tada ih podsjeti da to ipak nije lula te da ne postoji nikakva optička varka te da slikar tom slikom poručuje kako prikaz nikada nije isto što i stvarnost. Dakle, slika lule nije lula. Lula ne može istovremeno biti i slika lule.

– Ta je razlika ključna i u psihoterapiji i u životu. Kad netko kaže: »Muž je ovakav ili onakav«, to nije muž, nego njegova slika o mužu. Stvarnost ne doživljavamo izravno, nego kroz vlastite predodžbe. Netko ima jednu sliku o meni, netko drugi neku drugu, čak i ja imam sliku o sebi ali nijedna od tih slika nisam ja, objašnjava Perinčić.

Ideju psihoterapije pritom vidi kao stalno kretanje dalje od tih slika, prema dubljem razumijevanju sebe i drugih. U tom kontekstu posebno ga smeta, kaže, kada se u katoličanstvu, prispodobe, priče ili mitove shvaća doslovno.

– Kad se govori o Adamu, Evi i zmiji koja govori, to se često prikazuje kao stvarni (pra)događaj, a riječ je o slici. Ne može istodobno biti i slika i stvarnost: ili je slika lule ili je lula. Isus je govorio u metaforama i pričama, jezikom koji ne objašnjava doslovno, nego otvara smisao. Problem nastaje kada se njegove riječi shvate isključivo doslovno, ističe Perinčić, napominjući kako upravo u toj napetosti između simbola i doslovnosti vidi jedno od ključnih pitanja vjere danas.

U konačnici, odgovor na ključno pitanje mogu li kršćanstvo i psihoterapija ići ruku pod ruku Perinčić vidi u majeutici, a ne u konzumerizmu.

– ​Konzumeristička psihoterapija, kao i konzumerističko kršćanstvo, polazi od uvjerenja da je najveće dobro izvan osobe, u institucijama, pravilima ili ritualima; i da se ono može jednostavno konzumirati. U središtu moje poruke nalazi se jednostavno, ali zahtjevno pitanje: vjerujemo li da su lijepo i dobro u nama ili negdje izvan nas? Prema majeutičkom pristupu, kako u kršćanstvu tako i u psihoterapiji »najveće dobro« se nalazi u samoj osobi. U tome se ta dva područja duboko podudaraju i međusobno nadopunjuju. Psihoterapija pomaže dublje razumjeti Evanđelje, a Evanđelje otvara prostor za dublje razumijevanje čovjeka, zaključuje Perinčić te upozorava kako, suprotno tome, spoj konzumerističke psihoterapije i konzumerističkog kršćanstva ostavlja ozbiljne posljedice, osobito za djecu koja u takvom sustavu odrastaju.