Nebojša Gunjević predstavio novi višeslojni roman u kojem je Zadar puno više od kulise

Na blagdan Svete Lucije u Koncertnoj dvorani braće Bersa u Kneževoj palači Nebojša Gunjević predstavio je svoj roman »Prorokova škrinja«. Predstavljanje je moderirala zadarska glumica Mija Bujan, dok su o samoj knjizi, osim autora, govorile doc. dr. Nikolina Gunjević Kosanović s Odjela za talijanistiku te izv. prof. dr. Ana Mišković s Odjela za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru.

Gunjević Kosanović istaknula je kako roman budi asocijacije na kultni roman Umberta Eca »Ime ruže« koji je također smješten u srednjovjekovno razdoblje, jer priziva strast prema znanju.

– U ovom višeslojnom narativnom djelu čitatelj se kreće prostorom materijalnog, ali i metafizičkog. Peostorom znakova, tragova i glasova. Međutim, pri čitanju ovog djela osjeća se i široki europski kontekst, toplina i suosjećanje prema marginaliziranima koje nalazimo kod Charlesa Dickensa, unutarnja potraga za smislom koja se priziva, kao i ona napeta, nabijena borba između slobode i krivnje, dostojna Dostojevskoga. No možda je najintimniji sloj ove knjige upravo Zadar. Grad ovdje nije pozadina; on je protagonist, sugovornik, svjedok. Opisan je s monumentalnošću koja priziva Danteovu Firencu. Zadar je prikazan kao mjesto kušnje i milosti, kao prostor identiteta, ljepote i borbe. Prostor u kojem se povijest pretače u sjećanje, a sjećanje u smisao, kazala je Gunjević Kosanović.

– Roman je hommage sv. Šimi i meštru Frani, ali i svima koji vole ovaj grad, onako kako se voli ono što je veće od nas, a ipak naše. Zato to nije samo povijesni roman; to je psihološko-teološka drama, meditacija o umjetnosti i svetosti. Tekst nas podsjeća da najvažnije promjene često rastu nečujno – u gestama, šutnji, u mislima koje se naizgled ne vide, dodala je.

Povjesničarka Ana Mišković istaknula je kako je roman o izradi monumentalne škrinje, koja kvalitetom, umijećem i značajem nadilazi granice Lijepe naše, autor izgradio na konkretnim činjenicama.

– Njih je pronašao u publikacijama koja obrađuje škrinju, prvenstveno u disertaciji Marijane Kovačević i na temelju naših susreta i čitanja romana čak dva puta mogu reći je pisac proučio gotovo svu postojeću literaturu. Fascinatno​ je da je odlučio staviti u žarište radnje samog majstora, autora škrinje Frane iz Milana i okolnosti njegova života, čime jednom povijesnom romanu daje biografsku dimenziju s, mjestimice, romantičarskim detaljima. U pojedinim poglavljima osjetila sam, iako ga ne poznajem dovoljno, i autobiografske elemente, posebno u odnosu majstora Frane i njegove žene, kao i u plemenitosti majstora te u duhovnom aspektu iz kojega i prema kojem je majstor Frane crpio snagu, kazala je Mišković.

Također, dodala je spisateljskom slobodom egzaktne činjenice pretočio u jedno slikovito razdoblje zadarske srednjovjekovne komune.

–​ Maštovito, ali sugestivno dočarava kakav je bila kraljica Elizabeta Mlađa koja u zavjet daje da se izradi škrinja i njezin suprug Ludovik Anžuvinac koji se nastojao ugledati na strica – sveca Ludovika Tuluškog čija je ikonografija uprizorena na nekim zadarskim primjerima, kakav je bio sam Frane Antunov iz Milana, zadarski stanovnik, zadarski nadbiskup Petar Matafar te njegov stric Nikola, zadarski kroničar Pavao Pavlović koji je prvi postavio kamen temeljac za srednjovjekovnu kapelu sv. Šime, Franin posinak Bartul Bogdanov i ostali za Zadar važni likovi. Usudio se dotaknuti i pitanje na koje do sada nije dan potpuni odgovor – zašto tijelo nije bilo položeno u srebrnoj raci dok se nalazilo u kapeli sv. Šimuna koja se nalazila uz crkvu sv. Marije Velike, rekonstruira zašto je autor duže radio na samoj škrinji, procjenjuje vrijednost škrinje u odnosu na nagradu/plaću koju je dobio Frane i ističe ulogu kulta prema svecu i značaj velebne crkve koju je imala u tadašnjem Zadru. Nadalje, usporedno ubacuje biblijske citate u duboko religioznom srednjovjekovnom društvu, uz realistične i ponegdje brutalne opise bitaka i društvenih kazni. Nebojša se uputio i antičke izvore (na primjer Senekinog nećaka Marcusa Annaeusa Lucanusa i spomen o zefirima, blagim vjetrovima zadarskog​ područja), u izradu određenih umjetničkih tvorevina – kao vitraja, poznavanje vrsta brodova od galija do burkela i tako dalje; što govori u prilog duboke želje za dočaravanjem atmosfere i razdoblja u kojem su pripovjedač Bartul i tvorac »Prorokove škrinje«​ Frane živjeli, kazala je Mišković, preporučivši ovaj povijesni roman svima koji vole lijepu književnost.

Autor Gunjević zahvalio je na lijepim riječima te kazao kako je Bog stvorio ženu drugu, kao napredniju, podsjetivši pritom na žensku snagu i izdržljivost. Sam roman posvetio je svojoj supruzi Zdravki.

Na kraju promocije odlučio je svima koji su došli na predstavljanje, uoči Božića, pokloniti po jedan primjerak svog romana, na kojem je marljivo radio punih pet i pol godina.