Županijska nogometna liga završila je za 2025. godinu prije nekoliko dana susretom u Pridrazi između Hajduka i Nove zore. Iako su Filipjanci posljednji pobjednici u ovoj kalendarskoj godini, Pridražani mogu slobodni ustvrditi kako su ove jeseni iz svojih redova iznjedrili najveći hit u elitnom nogometnom razredu. Ono što je još više iznenađujuće, s obzirom da se govori o ovoj razini natjecanja, Pridražani su to izveli u trenerskom aspektu. Mladi, barem trenerski, Matej Čulina preuzeo je klub u trećem kolu od Marka Moravčić momčad i u 11 utakmica za kormilom Hajduka upisao je šest pobjeda, četiri remija i jedan poraz. Velik je to rezultat za 30-godišnjaka kojem je to prvi »izlet« u seniroske trenerske vode, a koji uz to svoj kruh zarađuje kao instruktor u autoškoli.

– Ma ima još toga… Suprug, otac, nogometni sudac, graditelj jer si radim kuću… Kako stvarnu, tako i ovu nogometnu u kojoj je trenutačno livada. Gotovo sigurno ću uprijeti snage u trenerski segment, a zviždaljku ću ostaviti po strani. Bio sam dvije godine u drugoj ligi kao sudac i shvatio sam da zbog raznih drugih stvari ne mogu napredovati pa mislim da je vrijeme da se nečeg drugog uhvatim kako treba – započinje Čulina.

Težak sudački kruh

»Štorija« s nogometom krenula je kao i svaka druga – igranjem. Međutim, vrlo brzo, poslije svega nekoliko seniorskih sezona Čulinin put je otišao potpuno drugim pravcem u odnosu na većinu. Zviždaljka je imala jači zov.

– Odustao sam od nogometa s 20 godina zbog suđenja. Da bih sada od njega odustao… ha, ha. Došao sam kao nogometaš do 3. lige Jug i više nisam mogao paralelno igrati i suditi pa sam tada odabrao zviždaljku. Suđenje je najteži nogometni kruh, samo što vam to uđe u krv i zavolite. Dosegnuo sam svoj vrhunac, vidio sam da sam počeo padati i najbolje je da ne pokušavam više tražiti neki viši korak u tome. Gurate dokle god imate ambicije, kad vam ona padne ne treba siliti. Kod mene je pala ambicija, dijelom mojom krivicom, dijelom ne. Najviše je stil života tu utjecao, nisam se posvetio tome sto posto kako su se primjerice Mateo Erceg ili Ivan Vukančić koji su došli do HNL razine. Nisam potpuno odustao, sudim 3. NL-Jug iz gušta, ali to je više rekreacije nego lov za nečim većim – objašnjava 30-godišnjak pa dodaje zašto je »najgori posao u nogometu« biti djelitelj pravde.

– Puno pritisaka, a mala zarada. Suđenjem se mogu baviti samo istinski zaljubljenici. Morate proći barem deset godina pljucanja, vrijeđanja, pritisaka… U današnje vrijeme nažalost nije vrijedno toga. Ako uspijete doći do razine HNL-a ili Europe da vam se isplati, onda je to »to«. A takvih je jedan do dva posto.

Sport i vozačka dozvola

Sport je bio i ostao jedna od najvažnijih stvari u fizičkom, mentalnom i psihičkom razvoju mladih. Upravo on, kaže Čulina, važan je i kod polaganja vozačke dozvole.

– Prvo pitanje kad mi mlada osoba sjedne u automobil je jesi li što trenirao. Ako kaže da nije, gotovo sam siguran da ne može uskladiti ruke i noge. Dijete što god da trenira, još bolje ako se bavi ili bavilo baznim sportom. Garantiram da je spremno za sve zahtjeve oko vožnje automobila.

Nerijetko smo svi u životu uvijek pametniji nešto kasnije, odnosno generali poslije bitaka.

– Da mi je sada donijeti tu odluku isto bih napravio, ali bih bio ozbiljniji u suđenju. Prije svega, tu bih promjenio svoj posao odavno. Radio sam u pošti noćne smjene i tako sam iz noćnih izravno išao suditi utakmice. Jednom sam tako nakon noćne sjeo u auto i išao u Slavoniju suditi Marsonia-Osijek. Igrali su momci koji su sada u HNL-u, Bukvić, Omerović, Fučak… Podijelio sam 14 žutih, četiri crvena i sudio penal. Tu sam izveo baš kaos. Zato sada, vidim da mogu u trenerskom dijelu napraviti nešto dobro. Ubrzo upisujem za A licencu, tako da sam glavom u tome.

Napadački nogomet

Punu sreću i zadovoljstvo Pridražanin je tako pronašao na svojem trećem nogometno-životnom putu. Mladi stručnjak zanat je godinama brusio kroz mlađe kategorije da bi sada stigla seniorska prilika. Prihvaćena je objeručke, barem rezultatski.

– Polusezona je vrhunska što se tiče bodova, a što se tiče onoga što bih ja želio to nije to. Želio bih da imamo glavu i rep. Puno rotiramo i nemamo napadačku igru razrađenu baš najbolje. U obrani su jako dobri, gusti, čvrsti. Za proljetnu polusezonu trebamo više težiti napadačkoj igri. Stiglo je dosta igrača na ljeto, isto tako sustiglo nas je i dosta ozljeda, međutim treba znati da većina igrača koji su došli su ljudi koji ozbiljnijim nogometom se nisu bavili par godina. Primjerice, Josip Baraba nije tri godine ozbiljno igrao nogomet tako da njemu i još nekolicini trebaju dobre pripreme. Sad su svi oni počeli trenirati kako treba i potrebno je neko vrijeme da uđu u ritam. Vjerujem da ćemo na proljeće nakon zimskih priprema biti barem 20 posto bolji – govori Čulina koji s Hajdukom prezimljava na četvrtoj poziciji uz svega bod manje od drugog Sabunjara te istim brojem bodova kao Debeljak.

– Bit će to u par »grama«. Mi imamo malo veću širinu, oni imaju malo veću kvalitetu. Međutim, imamo tradiciju kluba, rad, odgovornost i na osnovu toga ćemo, siguran sam, završiti među četiri-pet momčadi u ligi. Sve ovo kod nas je krenulo još Jure Čuline, tamo 2007.-2008. godine, kad je uspostavio rad, kad smo dobili reflektore. Imamo »umjetne« klubove u ligi, koji dovode igrače sa strane, koji plaćaju igrače, a kod nas se igra za kopačke i putni trošak.

No, atraktivniji nogomet mnogim ljubiteljima koji redovno dolaze na Igralište Mile Čulina, nije sve što Matej želi isporučiti na proljeće.

– Cilj mi je isprofilirati barem dva mlada igrača iz škole nogometa. Tu su u prvom planu Matias Batur, Šime Klapan i Stipe Gusar. Odlični su, vrijedni i radišni su. Nedostaje im malo nogometnih osnova. Neke stvari su već trebali znati kad su došli u seniorski nogomet oko igre, ali dobro.

Brušenje zanata

Sedam godina Čulina uči i radi, uglavnom s papalinama u Hajduku. A da ima ulja u Čulinovoj svići najbolje svjedoče mladići koji su se uspjeli probiti.

– Jure Čulina je otišao u Rijeku, Luka Klapan je u Zadru i najbolji je pionirski strijelac Dalmacije, a Jure Batur je u Kustošiji. To su tri igrača od njih osam koliko ih je bilo u generaciji. Mi smo malo mjesto u kojem ni ne možete očekivati da imate nešto puno djece. Ali, lakše je tako u selu jer čim ste bolji odskačete i prije će vas Zadar uzeti k sebi. Isto tako, trener može bolje raditi s osam igrača, nego kad ima puno djece. Ne možete se posvetiti onda nikome. Otegotna okolnost je da djeca nemaju neku konkurenciju. Prisiljeni ste igrati dva na dva, tri na tri, jer ako bolje dijete stavite da igra šest na šest s petoricom koja su manje kvalitetna, niste ništa napraviti – podvlači trener koji unatoč činjenici da trenira s vrlo mladom djece, nije pobornik takve filozofije.

– Dijete s pet godina krene trenirati nogomet, do 15. godine ima preko 100 utakmica i ne želi više čuti za to. Još je gore ako su djeca raspoređena po pozicijama, to je ‘ajme majko. Iako sam trener, nikada niti jednom svojem djetetu na treningu nisam rekao što treba napraviti. Uvijek im kažem neka dignu glavu i prepustim njihovoj mašti da ili dodaju ili driblaju ili pucaju. To dijete mora donijeti odluku, ako mu vi kao trener kažete što da napravi, ono ne razmišlja i nikad neće razmišljati svojom glavom. Poslije utakmice onda kažete djetetu što je dobro, što nije, da ono uvidi i shvati kako da napravi nešto drugi puta.

Već duže vrijeme dojam je kako je u profesionalnom sportu želja stvaranje »robota« pa tako svi sportaši koji iskači iz uhodanih sustava i puštaju mašti na volju bivaju označeni kao »posebni« – pozitivno ili negativno.

– Meni je tužno vidjeti pionire ili kadete kad igraju na rezultat, bez imalo mašte, kreativnosti, sve po nekoj šabloni, kao da su profesionalci pa milijuni zavise od rezultata. No, nisu to kriva djeca, ali niti treneri. Kriv je klub koji inzistira na rezultatu i po tome sudi trenera. Ja u Pridragi imam rezultat, nemam igru koju želim, ali za sve sam ja sad veliki stručnjak. Kad ćemo igrati onako kako želim bit ćemo deveti i neću znati ništa. To je tako.

S obzirom da je i sam sa sela, za kraj nije moglo proći bez vječnog uvjerenja da je velika razlika između djece sa sela i iz grada.

– To još vrijedi. Uvjerio sam se u to izvan nogometa, u autoškoli. Djeca sa sela su puno spretnija, motorički deset puta bolja. Znate koji je razlog? Zato jer moj sin ima tri i pol godine i sada kad mi pričamo on se vjerojatno vere po maslini ili nekom stablu i već smo ga, nažalost, vozili na hitnu šivati glavu. On kad jednog dana dođe u autoškolu s njim neće biti problema jer je razvio i reflekse i sve te neke sitne, možda nevažne, stvari za život. A gradska djeca, svi znamo, više su vezana uz računala, sjedenje itd. – zaključuje Čulina.