MILJENKO JURIŠIĆ: Kad se prvi put vratio doma donio je 'punu valižu šoldov'

Imao je samo 17 godina kad se ukrcao na brod. Dijete, kojemu su dali posao guljenja krumpira. Mali od kužine.

– Nije tu bilo puno pitanja, moraš prati suđe, čistiti brodsku kužinu i guliti krumpire. Nije bilo šoldi za mene za srednju školu, pa sam, kao i puno njih iz mog mista, partija na brod. Težak je to život…, govori Miljenko Jurišić iz Povljane na otoku Pagu, danas 78-godišnjak, nekadašnji pomorac, koji je u srcu mjesta davne 1979. godine otvorio gostionu »Mornar«.

Gostiona prigodnog imena radi i danas, a Miljenko za potrebe gostione, prve koja je otvorena u samom mjestu, i danas – guli krumpire. Sa simpatičnim Miljenkom, koji je otac načelnika Općine Povljana Šime Jurišića, razgovaramo pokraj konobe, u blizini njegovog »Mornara« na čije je djelovanje od gotovo pola stoljeća jako ponosan. Prvo što je kazao jest da je ponosan i na to što je njegov unuk ove godine upisao Pomorsku školu.

Išlo se na brod

– Eto, mali će mojim stopama. A pošto kažete da sa mnom razgovarate u povodu blagdana svetog Nikole, zaštitnika pomoraca, kao prvo ću poručiti svim mornarima da im želim sretno i mirno more. Nije to lako, zaista, kaže Miljenko Jurišić, dodajući odmah da je danas komunikacija brza i jednostavna i da je teško uopće zamisliti kako je njima bilo onda, kad se jedini kontakt ostvarivao putem pisama.

– Da znate koliko je tu suza znalo biti. Kad pristanemo, na primjer, u Bombayu u Indiji, dođe nam pošta, a za neke pisma nema. Oni koji ga ne bi dobili bili su neutješni. Pa smo ih uvjeravali, evo, čim stanemo u iduću luku, bit će. A iduća luka je tko zna kad. Eto, baš u Bombayu smo jednom stajali u luci punih 25 dana, dok se ukrcavalo željezo. Pa dok se stigne do iduće… Evo se sjećam da smo tada od Penage u Maleziji, do Famaguste u Cipru, putovali 46 dana, bez stajanja. Oko Rta dobre nade, živahno priča Miljenko, snažan i strastven čovjek koji se prisjeća da je tada, 60-ih i 70-ih godina prošlog stoljeća, puno Povljanaca odlazilo na brodove. Upravo u Povljani, na predjelu starog groblja, je u ranom srednjem vijeku i izgrađena crkva svetog Nikole, danas zaštićeno kulturno dobro.

– Kad je na čelo »Jugolinije« došao Pažanin Frane Valentić, a mislim da je to bilo sedamdesetih godina, masovno je povukao i Povljance na more. Flota je tada imala gotovo 80 brodova, prisjeća se Jurišić.

Raj u kužini

– No vi ste na more krenuli ranije, 1965. godine. Tko je vas »povukao?, pitamo.

– Moji mama i tata nisu imali šoldi. Živjeli smo od poljoprivrede, kao i svi u mjestu. Turizam je došao puno kasnije. Mi smo imali goveda. Volove smo imali, tovare, ovce. Prodavali smo grožđe, imao sam starijeg brata i sestru, kuće su ovdje ševarom bile pokrivene. Ništa vi danas o tome ne znate, kako je teško bilo preživjeti. Kako je nemati ništa. Danas vidite lijepu, uređenu, turističku Povljanu, s palmama i plažama, ali tada…

Na tren je Miljenko utihnuo, pa ispričao kako je ono što danas nazivamo »mali od kužine« za njega značilo – raj.

– Došao sam na brod gdje je bilo svega. Nikad neću zaboraviti kad sam u brodskoj kužini ugledao veliku mortadelu, deset kila je imala. Kako je mirisala! Kuhar Šime Baraka iz Dobropoljane naučio me peći kruh. Ma, kao u raju nam je bilo. Nas dvojica i šef Josip Mijalić iz Rogoznice. Izučio sam zanat, bio sam mlad, zadovoljan da imam priliku raditi, priča Jurišić.

Prvi dolazak kući bio je tek nakon godinu dana. Pitamo ga što je donio doma prvi put.

– Što sam donio? Novac, gospođo draga. Punu valižu šoldov. A donija san i servis, onaj cijeli za na stol. Ali nismo jeli iz njega. Nekako je puno lip bija. Eno ga i dandanas u vitrini, priča nam moreplovac Miljenko, spominjući i lampice za noćne ormariće »koje se vrte noću«, čudo tadašnje japanske tehnologije, a s jednakim žarom priča i o »punoj vrići najlonki« koju je kupio u Italiji, te o singl gramofonskim pločama Rolling Stonesa i Beatlesa koje je 1966. kupovao u gradu Khorramshahr u Iranu.

Prvi brod je bila »Slovenija«, a odvela ga je ravno u Sueski kanal, Bahrein i Kuvajt. Drugi brodovi vodili su ga doslovno po cijelom svijetu, od Somalije, Malezije i Indije, do Japana, Sjeverne i Južne Amerike i Baltika, kuda je kanalom stigao i do Lenjingrada. Plovio je i na stranim brodovima, nosivostima i od 30.000 tona.

Sa svojom Marijom

A gdje su žene najljepše?

– Najljepše su naše žene, odgovara spremno Miljenko, gledajući u svoju suprugu Mariju. Upoznao ju je u Zadru, kad je kupovao ugostiteljsku opremu za svoju gostionu »Mornar« u Povljani.

– Već sam tad kuću napravio, gostionu opremao. Svaki sam dan išao po spizu u Zadar. Mariju sam uporno pozivao na kavu i evo, do danas smo nerazdvojni. Imamo dvoje djece, kćer i sina, kćer živi u Zadru, ona ima svoju obitelj i dvoje djece, a sin je, evo, općinski načelnik, ima dva sina. Ali znate, nisu me nikad šoldi promijenili. I dalje pomažem u gostioni, a imamo i stado ovaca. Smiren sam i zadovoljan, »Mornar« opstaje, svi radimo, kaže nam Miljenko, koji je svoju životnu priču, nakon svih bura i oluja na svjetskim morima, zaokružio u živopisnoj Povljani na jugu otoka Paga, jednom od najsunčanijih i najljepših otoka na Jadranskoj obali. »Jugolinija« je ostala prošlost.

PRVI BROD »SLOVENIJA«

Prvi brod je bila »Slovenija«, a odvela ga je ravno u Sueski kanal, Bahrein i Kuvajt. Drugi brodovi vodili su ga doslovno po cijelom svijetu, od Somalije, Malezije i Indije, do Japana, Sjeverne i Južne Amerike i Baltika, kuda je kanalom stigao i do Lenjingrada. Plovio je i na stranim brodovima